"Humanitarna zaštita" Druza je još jedna izraelska agresija: Bombe na jugu i nad Damaskom dio su plana razbijanja Sirije, osiguranja lojalne enklave, ali i proboj prema zalihama vode na Golanu gdje u ovim uvjetima svaka kap postaje strateški važna
Danas u zoru, 16. srpnja 2025., izraelski su lovci probili sirijski zračni prostor i zasuli ciljeve u Damasku, ali i duboko južnije, na cestama koje vode prema regiji Al-Suwayda gdje većinom žive Druzi. U istom valu raketirana su skladišta oklopnih vozila, jedna zgrada Glavnog stožera te položaji protuzračne obrane, a sirijska je Vlada potvrdila desetke poginulih vojnika i civila. Premijer Benjamin Netanyahu objasnio je akciju "apsolutnom nužnošću" zaštite "braće Druza" od navodnog pogroma koji provodi nova islamistička vlast u Damasku. To da nova islamistička vlast, dojučerašnji ogranak Al-Qaede, vrši pogrome nad svima koji ne odgovaraju njihovoj radikalnoj liniji (šijiti, alawiti, kršćani...), svakako ne dolazi kao novost, ali novost nije ni licemjerni stav Izraela koji je godinama (zajedno sa Zapadom, arapskim monarhijama i raznim radikalnim skupinama) pomagao u rušenju sekularne sirijske vlasti.
Dakako, na Bliskom istoku rijetko što ostaje na humanitarnoj retorici.
Eskalacija je kulminacija lančanih događaja u Al-Suwaydi, gdje su se posljednjih tjedana sukobili lokalni komiteti Druza i sunitske beduinske milicije oko otmica, vodoopskrbe, čak i cestarine na improviziranim punktovima. Kad je sirijska (nova) vojska došla "umiriti situaciju", istodobno su počele kružiti glasine da se regularne postrojbe svrstavaju uz beduine. Panika se proširila preko Golana - oko tisuću izraelskih Druza probilo je ogradu i krenulo pomoći rodbini s druge strane, dok su sirijske obitelji Druza pokušavale pobjeći u Izrael. Sve je to Tel Avivu dalo savršen povod da se predstavi kao "mirotvorac" i aktivno presječe sirijske linije opskrbe.
Kako bismo razumjeli emocionalni naboj, treba objasniti tko su Druzi. Riječ je o arapskoj etnokonfesionalnoj zajednici nastaloj u 19. stoljeću pomalo neobičnom sintezom ismailitske teologije, neoplatonizma i regionalnih običaja. Zatvoreni su prema obraćenjima, brakovi su uglavnom endogamni, a religijske spise čuvaju samo starješine. Danas ih je oko milijun i pol, rasutih između Sirije, Libanona, Izraela i dijaspore. U Izraelu uživaju specifičan status: za razliku od većine Arapa, Druzi služe u IDF‑u i mnogi su viđeni kao lojalni građani. Ta se povijesna bliskost sada koristi kao moralni plašt za zračne udare daleko iznad Golana.
Izrael tvrdi da sprječava etničko čišćenje, no geopolitička računica providno viri ispod retorike. Od 1967. doktrina je jasna - susjed mora biti slab, podijeljen, zaokupljen vlastitim sukobom. Za vrijeme rata u Siriji Izrael je povremeno otvarao poljske bolnice za ranjene militante, a prema vjerodostojnim izvještajima dostavljao i logistiku određenim islamističkim frakcijama – samo da se Assad, sekularni, ali iranski saveznik, iscrpi. Danas, kad je Assad svrgnut i zamijenjen koalicijom sunitskih fundamentalista, Tel Aviv okreće ploču i dramatično "otkriva" da Damask zapravo ugrožava manjine. Logika je konzistentna jedino u tome da Sirija nikad ne smije ponovno stasati kao suverena, cjelovita država, pod bilo čijom vlasti!
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
