Svi znamo koliko je smiješno više nazivati Sjedinjene Države zaštitnikom demokracije u svijetu. Vanjska politika Washingtona oduvijek je bila vođena čistim pragmatizmom i prevrtljivošću, što se može lako vidjeti u slučaju Latinske Amerike. Američki predsjednici su brzi u odbacivanju demokratske podloge u izborima ljevičarskih vladara Venezuele, Bolivije i Nikaragve, ali u slučaju sumnjivog izbora autoritarnog konzervativnog predsjednika Hondurasa to se nije dogodilo. Trumpova administracija reagirala je sporo i slabo na široke neregularnosti oko izbora Juana Orlanda Hernandeza u Hondurasu 26. listopada. Njegov ljevičarski protivnik Salvador Nasralla tvrdi kako je on odnio pobjedu. Hernandez je poznat po prethodnim nezakonitim manevrima u političkom svijetu, te se kandidirao za ponovni izbor iako honduraški ustav to ne dopušta.
Honduras, zemlja u Srednjoj Americi, stiješnjena između Gvatemale i Nikaragve, ima dugu povijest vojne uprave, korupcije, siromaštva i kriminala, te se smatra jednom od najmanje stabilnih država Srednje Amerike. Do sredine osamdesetih u Hondurasu je vojska dominirala vladom, s jakom potporom Amerikanaca koji su u Hondurasu vidjeli zaštitni obruč protiv revolucionarnih pokreta u regiji. Od tada, civilni predsjednici pokušali su umanjiti moć vojske, s raznim razinama uspjeha. U zemlji su uobičajena razbojstva, drogeraški ratovi i iznuđivanja, a Honduras ujedno drži i neslavno prvo mjesto po broju ubojstava po glavi stanovnika. Nejednakosti u bogatstvu su velike i skoro polovica stanovništva živi ispod razine siromaštva. Tisuće Honduranaca odlazi svake godine u Sjedinjene Države, a dio plaće koju šalju kući su vrlo važan izvor prihoda mnogih obitelji. Zemlja se oslanja na velik izvoz voća, osobito banana, a poznata je i po izvozu kave. U zemlji živi oko devet milijuna ljudi, koji govore španjolskim i indijanskim jezicima, te su poznati kao pobožni rimokatolici.
Juan Orlando Hernadez je preuzeo ulogu predsjednika u siječnju 2014. godine, s obećanjem nulte stope tolerancije prema organiziranom kriminalu i smanjivanjem nasilja povezanog s narkoticima. Na izborima je pobijedio Xiomaru Castro, ženu bivšeg predsjednika Manuela Zelaye, koji je svrgnut 2009. godine u državnom udaru. Od tada je zemlja u dubokoj političkoj krizi. Tijekom svog četverogodišnjeg mandata, Hernandez se suočio s dubokim gospodarskim izazovima, visokom nezaposlenošću i razinama siromaštva. Čelnik je konzervativne Nacionale stranke Hondurasa, a 2017. je htio rušiti sustav u kojemu se predsjedniku daje samo jedan mandat. Vrhovni izborni sud (dakle, ne Nacionalni kongres kao zakonodavno tijelo ili Vrhovni sud u zemlji) odlučio je krajem 2016. godine omogućiti Hernandezu još jedan mandat po sustavu preglasavanja: dva protiv jednog, unatoč tome što je sam čin glasovanja bio nezakonit.
Međunarodna zajednica, na čelu sa Sjedinjenim Državama koje imaju velik utjecaj u Hondurasu, nije reagirala na tu nezakonitu radnju. Zašto bi Trump kritizirao autokrata koji je prijateljski nastrojen prema Sjedinjenim Državama? Ako zažmiri na jedno oko prema ponašanju desničarskog autokrata, onda Washington gubi moralni autoritet u gonjenju ljevičarskih autokrata. Utoliko omogućuje predsjedniku Venezuele Nicolasu Maduru da kaže svom narodu kako američke izjave i sankcije protiv njega nemaju ništa povezanog s legitimnom obranom demokracije i ljudskih prava. Uostalom, Trumpova tišina i pasivnost stvorili su razne oblike sumnjičavosti prema američkim dvostrukim standardima kada se radi o demokraciji i ljudskim pravima i to udara izravno na kredibilitet Sjedinjenih Država. Washington je jednostavno postao jedan od igrača bez maski, jer su one pale nebrojeno puta do sada, a zemlje poput Hondurasa su žrtve takve politike.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
