Turski ministri vanjskih poslova i pravosuđa uskoro kreću na put u Sjedinjene Američke Države gdje će dodatno zatražiti izručenje Fethullaha Gülena, vođu Hizmet/Gülen pokreta, koji se nalazi u egzilu u Pennsylvaniji. Turska vlada je nekoliko sati nakon pokušaja državnoj udara optužila da iza svega stoji Gülen, bivši klerik o kojem je advance.hr već pisao: Velika bitka za budućnost Turske završava porazom Gulenovog pokreta Hizmet, Erdogan nakon pokretanja nemilosrdnog sukoba postaje moćniji no ikad
Godinama je Gülen živio u ruralnoj Pennsylvaniji, a trenutačno se govorka da traži politički azil u Australiji, Meksiku, Kanadi, Južnoafričkoj republici i Egiptu. To je potvrdio i turski ministar pravosuđa Bekir Bozdag, koji nudi dokaze o Gülenovom učešću u državnom udaru nakon kojega je uhapšeno na desetke tisuća državnih službenika u Turskoj. Ankara sada traži i službeno izručenje Gülena Turskoj, a ako do toga ne dođe, prijeti dugoročnim negativnim posljedicama po tursko-američke diplomatske odnose. Iako je Washington zanijekao bilo kakvo prethodno znanje o pokušaju državnog udara, turski dužnosnici su ukazali na čudne poveznice unutar strateški važne zračne baze Incirlik, koju koriste američki vojni zrakoplovi za bombardiranje terorista u Siriji. Ipak, s obzirom da je Turska krenula u borbu u Siriji tek 2015., a američke snage još početkom 2014., čini se da nije toliko važna sama baza, iako se nalazi gotovo na samoj tursko-sirijskoj granici.
Neki turski mediji govore i da je bivši američki general John Campbell, poznat kao vođa vojne koalicije u Afganistanu, planirao propali vojni udar, ali te optužbe su odbačene kao apsurdne. Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu je reagirao na izjave ravnatelja američke obavještajne zajednice NID Jamesa Clappera i generala Josepha Votela, čelnika Središnjeg stožera CENTCOM, koji je na čelu borbe protiv Daeša i Al Kaide. Njih dvojica su ukazala da ne postoji niti jedan dokaz koji uključuje Gülena u planiranje puča. Votel je također ukazao da su brojni bliski američki saveznici u turskoj vojsci uhapšeni, te da je zabrinut za nastavak odnosa. Ankara ne voli te izjave, posebno jer je Votel bio izaslanik američke vlade pri sirijskim kurdskim snagama, koje Turci smatraju svojom prijetnjom.
Prema američkim zakonima, Turska mora američkim vlastima prikazati listu optužbi protiv Gülena, te dovoljnu količinu dokaza koje mogu biti osnovica za podizanje optužbe. Ako su ti dokazi iznad sumnji i kuloara, onda je moguće izdati dozvolu za izručenje Gülena turskim vlastima. Amerikanci su skeptični oko kvalitativne razine dokaza, te ukazuju da je Gülen nekoć bio politički saveznik turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, što znači da se ovdje može raditi i o političkom obračunu. Također se time želi reći da Gülenovi pristaše nisu infiltrirani, već su ubačeni u državne institucije, posebice u strateška mjesta policije, sudstva i vojske, i prije nego je Erdogan došao na vlast, a kada je 2002. postao premijerom ta je infiltracija ojačana, s obzirom da je Gülen bio njegov najvažniji saveznik.
Daleko od toga da Washington ne bi žrtvovao Gülena, no pitanje je kako i pod koju cijenu. Turski parlament želi ponovno uvesti smrtnu kaznu u Tursku (O smrtnoj kazni u Turskoj i svijetu), a s obzirom da je u prethodnom turskom ustavu smrtna kazna bila rezervirana i za urotnike protiv države, sasvim je jasno da bi Gülen bio smaknut ako bi ga se predalo Turskoj. Američka demokratska kandidatkinja Hillary Clinton je pažljiva oko svojih izjava, jer je jedan od njenih predizbornih programa i onaj o ukidanju smrtne kazne u SAD-u. S druge strane, Hillary je ujedno i intervencionist u američkoj vanjskoj politici, što znači da želi nastaviti snažnu američku intervenciju u Siriji, a u tome ovisi o turskoj pomoći. Turska je i članica NATO-a, te bi svađa oko jednog klerika imala masovne strateške posljedice.
A NATO će po tom pitanju napraviti ravno - ništa. Naime, savez je temeljen na transatlantskim vrijednostima demokracije, slobode i ljudskih prava, pa je NATO neslužbeno izrazio zabrinutost zbog odgovora turskog predsjednika na pokušaj puča, posebno zbog čistki i uhićenja u vojsci, vladi, obrazovnom sektoru i pravosuđu. Ali, radi se o floskuli, jer je Turska članica saveza od 1952., i nije izgubila svoj status unatoč četiri uspješna vojna puča od tada. Puč je pokušan točno prije početka NATO-ovog summita u Varšavi, na kojem se poslije raspravljalo o novim prijetnjama na europskoj periferiji, te je glavni tajnik NATO-a slavodobitno izjavio da je Turska cijenjeni NATO-ov saveznik s kojim NATO solidarno stoji u teškim vremenima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.