Hoće li Slovačka postati cigla koja ruši zid? Zemlja koja je prva Ukrajini slala oružje sad bi mogla dobiti vlast koja odbija to činiti

Popričan interes u Europi uvijek će zauzeti politička opcija koja je nadomak vlasti i koja najavljuje da će nešto činiti radikalno drugačije. Bilo da je riječ o političkim strankama koje se protive imigraciji, žele decentralizaciju Europske unije (ili izlazak njihove zemlje iz bloka), smanjenje tipičnih savezničkih odnosa sa SAD-om, jačanje trgovine s Kinom... Što god da bilo, ako se ne uklapa u dominantnu političku dogmu Europe takva opcija odmah se naziva prijetnjom i potencijalnim prvim dominom koji će pokrenuti lančanu reakciju.

Ti strahovi (ili nade), iskustvo nam je pokazalo, često su pretjerani. Glasne politike koje krče put do pobjede sa stavom koji je radikalno drugačiji često po dolasku na vlast postaju puno blaže verzije samih sebe. I to stoji bez obzira na koju stranu političkog kompasa gledali. U slučaju Italije velika "panika" digla se zbog mogućnosti dolaska krajnje desnice na vlast na čelu s Giorgijom Meloni. No, otkako je postala premijerka njena administracija zapravo se pretvara u tipičnu desnicu koja ne talasa previše, a svoje odobrenje zapadnih saveznika brzo je ugrabila naglašavajući čvrstu potporu za Ukrajinu. I tako, čim je postalo jasno da Italija neće "raditi probleme" kad je riječ o najvećem geopolitičkom pitanju, ratu u Ukrajini, nitko se više ni ne bavi Meloni i "neo-fašističkim tendencijama u Italiji" - iz čega proizlazi da krajnja desnica i nije tako nepoželjna, ako je voljna biti na "ispravnoj strani povijesti".

S Meloni pak mogu biti nezadovoljni njeni glasači koji su očekivali puno više, odnosno implementaciju izbornih obećanja. Ali obećanja u politici ne znače previše. Što li je bilo s "močvarom" koju je Donald Trump u Washingtonu planirao isušiti?

Na ljevici je priča slična. Najdirektniji primjer još uvijek je grčka Syriza koja je najavljivala velike promjene ako dođu na vlast. Među radikalnijim najavama bila je čak i mogućnost izlaska iz NATO-a. No, po osvajanju vlasti ništa naročito radikalno nisu proveli, štoviše, uvelike su se podredili diktatu grčkih vjerovnika (tzv. Trojci) te na taj način izdali svoje glasače koji su u tom ključnom trenutku zaista bili spremni podržati istinski "radikalnu opciju".

A danas? Što je danas u europskoj politici uopće "radikalno"? To bi vjerojatno bilo stajalište koje je u kontradikciji s onim da se Ukrajinu mora podržavati i to "koliko god bude potrebno" (a neki će reći "koliko god treba do pobjede"). Imajući u vidu sve što smo rekli po pitanju politike u oporbi i na vlasti, ali i činjenice da mnogi Europljani, nakon što su osjetili bumerang efekt uvođenja ekonomskih sankcija Rusiji (prije svega kroz visoku inflaciju), ne bi čudilo da se počnu pojavljivati opcije zastupaju drugačiji stav prema Ukrajini.

Jedna takva upravo se nazire u Slovačkoj.

Robert Fico Sudeći prema anketama glavni kandidat za osvajanje novih izbora je Robert Fico koji je već bio premijer i to u dva navrata, od 2006. do 2010. te kasnije od 2012. do 2018. (kada je podnio ostavku).

S kakvom idejom Fico ovog puta planira osvojiti vlast? Ide s kartom o kojoj upravo pričamo - poručio je da će, ako osvoji vlast, prekinuti isporuku oružja Ukrajini. Također je rekao kako osuđuje sankcije uvedene prema Rusiji te je generalno zauzeo kritičan stav prema NATO-u.

Bilo bi zanimljivo, čak i pomalo ironično da na vlast u Slovačkoj dođe politika kakvu sad zastupa Fico jer upravo je Slovačka - za vrijeme administracija koje su došle nakon Roberta Fica - bila prva zemlja koja je Ukrajini poslala i protuzračno oružje, ali i borbene zrakoplove. Dakle, Slovačka bi mogla napraviti punih 180 stupnjeva političkog zaokreta, a čini se da je to stav javnosti na temelju kojeg Fico sad planira ponovno osvojiti vlast.

Nadalje, kad bi ova politika pobijedila u Slovačkoj to bi okončalo političku izolaciju mađarskog premijera Viktora Orbana koji se u ovom trenutku smatra jedinim europskim liderom koji je kritičan prema pomaganju Ukrajini.

Neki, očekivano, vjeruju da Rusija preko Roberta Fica želi razjediniti Europu. Takav stav ima i Rastislav Kacer, bivši slovački ministar vanjskih poslova (i jedan od vrlo istaknutih podupiratelja Ukrajine). "Rusija se raduje. Slovačka je velika uspješna priča za njihovu propagandu. Naporno je i vrlo uspješno Rusija radila na iskorištavanju moje zemlje kao klina za podjelu Europe", navodi Kacer.

No, činjenica je da bi narod Slovačke ipak trebao reći što misli o svemu. Da, točno je da u Slovačkoj postoji vrlo konkretni pro-ruski sentimenti koji datiraju još iz 19. stoljeća. Neki će reći da "preokrenuti" Slovačku nije teško te da Rusija mora samo "pogurati već otvorena vrata". No, ne može biti samo to. Malo prije smo rekli kako je Slovačka bila prva koja je Ukrajini slala PZO, borbene zrakoplove... Što se dogodilo? Jedan od razloga zašto bi slovački birači u idućoj rundi - a idući parlamentarni izbori u Slovačkoj će se održati 30. rujna - mogli ponovno birati "provjerenog" premijera je i taj što su se pro-zapadni političari, na vlasti od 2020., uvelike posvađali međusobno.

Ali i Slovaci su jednostavno drugačiji kad je riječ o njihovim političkim, svakako i vanjskopolitičkim interpretacijama. Naime, istraživanje javnog mnijenja širom istočne i srednje Europe koje je u ožujku proveo Globsec, istraživačka grupa sa sjedištem u Bratislavi, pokazalo je da samo 40% Slovaka krivi Rusiju za rat u Ukrajini, dok 51% vjeruje da su ili Ukrajina ili Zapad "prvenstveno odgovorni". Za komparaciju, u Poljskoj 85% krivi Rusiju, u Češkoj 71%.

Grigorij Meseznikov, rođen u Rusiji, predsjednik Instituta za javne poslove - istraživačke skupine iz Bratislave - rekao je u razgovoru za The New York Times da "mnogi Slovaci imaju izmišljenu romantičnu viziju Rusije u svojim glavama, viziju koja zapravo ne postoji te su lako podložni lažima i propagandi o Zapadu". To je, dodao je, zemlju učinilo ranjivom na pokušaje Moskve da potakne pro-ruske osjećaje u nadi da će potkopati europsko jedinstvo oko Ukrajine. "Slovačka je mala zemlja, ali ako izvadite čak i malu ciglu iz zida, zid se može raspasti", rekao je Meseznikov.

Meseznikov je u jednom u pravu, u drugom baš i nije. U pravu je da i mala cigla izvađena može srušiti zid, iako, kako smo i prokomentirali na početku ovog teksta, to u zadnje vrijeme baš i nije slučaj. Ono gdje je u krivu je pitanje ruske propagande. Reći da mnogi Slovaci vjeruju u "izmišljenu romantičnu viziju Rusije" vrlo je naivno ako se pritom spomene obrnuta propaganda, ona sa Zapada, naročito američka gdje je Hollywood desetljećima industrijski proizvodio upravo "izmišljenu i romantičnu viziju" Amerike.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.