Iako je skepticizam oko američko-ruskog dogovora za zaključenjem rata u Siriji i poražavanjem Daeša te ostalih terorističkih organizacija velik, sve se više promišlja o budućem uređenju sirijske države, koja je nepovratno podijeljena po etničkim, vjerskim i zemljopisnim linijama. Gospodarske poveznice i međuovisnost raznih dijelova društva i države neće dopustiti da se Sirija raspadne, što potvrđuje i činjenica da Sirijci imaju snažnu želju nacionalnog jedinstva. Međutim, zemlja je fragmentirana u međusobno suprotstavljena središta moći, nad kojima Damask teško može ostvariti kontrolu.
Tako su kurdske skupine u ožujku ove godine najavile osnivanje autonomne federalne regije u sjeveroistočnoj Siriji. Ta objava je došla iz malog grada Rumejlana, koji je središte naftnog bogatstva sjeveroistočne Sirije, čime se htjelo dati do znanja da Kurdi smatraju regiju, ali i naftu, svojim, te da sirijski sukob nije samo rat vlade i pobunjenika, već ima znatno složeniju pozadinu. Taj sukob, u pogledu kurdske Stranke demokratske unije (PYD), neće završiti sve dok se ne postigne novi nacionalni sporazum o alokaciji resursa zemlje.
Petogodišnji rat, najvažniji sukob današnjice, stvorio je nova zemljopisna središta moći, koja štite lokalne milicije, a čije su institucije u potpunosti neovisne o Damasku, a također imaju značajnu razinu lokalne legitimnosti. Istodobno, većina Sirijaca pokazuje nevjerojatnu prisnost sirijskom identitetu, zajedničkoj povijesti i državi koja je u moderno doba sasvim dobro funkcionirala, te se protive podjeli zemlje. Stoga se pokušava pronaći neki oblik političke decentralizacije, osobito poseban status za Kurde, kako bi se zaustavio sukob i počela obnavljati zemlja.
Decentralizacija bi zapravo približila lokalna središta nezavisne moći Damasku, a istodobno bi odgovorila na želje sirijskih građana, smanjila opasnost ponovnog sukoba, te osigurala zajedničku sirijsku budućnost. Ujedno bi spriječila nastanak nekog novog Daeša. Istodobno se ne bi trebalo smetnuti s uma da se decentralizacija ne smije uvoditi samo zbog prestanka sukoba, već s pogledom prema budućnosti, jer bi se Siriji mogao dogoditi novi Dayton, kao onaj u Bosni i Hercegovini, koji je zacementirao nekvalitetne odnose.
Sirija nema moderno iskustvo decentralizirane uprave. Pod Hafezom al-Asadom, a od 2005. i pod Bašarom, središnja vlast je bila vrlo jaka. Državne institucije su bile odgovorne za cijelu zemlju, a vlada je ostala najvećim poslodavcem i ulagačem. Većinu državnog aparata činili su članovi ruralne elite, ponajviše pripadnici alevitske zajednice, kao i oni iz tradicionalnih baatističkih regija kao što su Hauran na jugu, Gab u središtu zemlje, te iz grada Deir ez-Zora.
Kad je Bašar al-Asad preuzeo vlast, pokušao je dati više inicijative lokalnim vlastima. Ali gospodarske teškoće su navele 2005. sirijsku vlast da se smanje subvencije na robu i usluge, te su se smanjile i državne investicije. Kako bi se spasilo gospodarstvo, vlada je liberalizirala trgovinu i gurnula ju u privatni sektor, koji se nalazio u urbanim središtima i pod kontrolom Damaska. Posljedično je raslo nezadovoljstvo u ruralnim krajevima, posebice na sjeveru, istoku i jugu Sirije. Ovo se nezadovoljstvo najzad pretvorilo u otvoreni sukob 2011., te je bio jedan od ključnih razloga ustanka.
Cijena tog ustanka, koji su poduprle najbogatije zemlje svijeta, jest preko 200 milijardi dolara štete, drastično smanjenje obrazovanja, povećanje siromaštva i razvoda brakova. Uz to, zemlja je jasno podijeljena. Sirija je danas podijeljena u četiri glavne zone - onu koju nadzire država, onu pod nadzorom Daeša, treću pod kurdskom vlašću, te četvrtu koja je u rukama raznolike oporbe, uključujući i Džabhat Fateh al-Šam kako se sada zove Džabhat al-Nusra. Te regije tvore veliki polumjesec koji okružuje Damask i područja pod nadzorom države. U državnim regijama, institucije i dalje djeluju, održavaju red i mir, te funkcionira sudstvo.
Regije izvan državne kontrole su u posvemašnjem kaosu, ali lokalne zajednice nastoje stvoriti alternativne sustave za održavanje reda i mira, pružanja vodoopskrbe i električne energije, obrazovanja djece i upravljanja gospodarstvom. Najveći je problem upravo u novim naraštajima, koji rastu sa slikom sirijske države kao neprijatelja, a u kurdskim područjima niti ne znaju arapski jezik.
Unatoč takvoj slici podjela, Sirijci i dalje imaju visok stupanj osjećaja pripadnosti jednoj naciji. Samo nacionalni okvir može dovesti sve Sirijce za pregovarački stol. Jedan od značajnih iznimaka jest kurdska zajednica, koja traži visoku razinu autonomije. No, i to se može odrediti samo za sjeveroistok Sirije, jer Kurdi žive i u drugim regijama zemlje, te ne traže autonomiju. Stotine tisuća Kurda danas živi u Damasku, Hami i Alepu, i tu su najveće kurdske zajednice, a ne u Rodžavi. Arapske sirijske škole obrazuju njihovu djecu, a Kurdi su poznati po svom poduzetničkom duhu, ulaganju u privatne biznise, te su mnogi inženjeri, liječnici i pravnici kurdskog porijekla.
Jedna od glavnih obilježja Sirije je međuovisnost regija. Razvijeniji zapad je ovisio o dobavi nafte, pšenice, plina, fosfata, pamuka i druge robe iz nerazvijenog istoka, kojim sada vlada Daeš i Kurdi. I tijekom rata je ova međuovisnost opstala. Daeš tako kontrolira neke izvore plina, ali ih potom prodaje vladi i oporbi.
S druge strane, sirijska je država povijesno važna za narod jer je zapošljavala stotine tisuća ljudi, te pružala besplatno obrazovanje i zdravstvenu skrb. Tijekom rata uloga države se pokazala neočekivano jakom i učinkovitom unatoč uništavanju i kaosu u većem dijelu zemlje. Država je time pokazala svoju vrijednost, posebno spram uprave u pobunjeničkim područjima.
Lokalne upravne jedinice nastale su neovisno na području izvan vladine kontrole, ali nisu uspjele zamijeniti sve funkcije države. Čak u kurdskim područjima državne registre i dalje vodi Damask, jer jednostavno nema kadra niti znanja među Kurdima za taj segment državne uprave. Jedinstvu pridonosi i unutarnja migracija ljudi. Mnogi stanovnici Alepa i Idliba sada kupuju nekretnine i pokreću poslove na sirijskoj sredozemnoj obali. Broj privatnih tvrtki i stanovnika svake godine se sve više povećava, te se središte gospodarskog života seli na obalu. No, ti ljudi održavaju obiteljske, društvene i gospodarske odnose sa svojim zavičajem, što doprinosi jakim poveznicama između različitih dijelova Sirije. Uz to, oni podržavaju povratak stabilne državne vlasti u svoje provincije i regije.
Uz sve to, ne treba zaboraviti i na ulogu stranke Baat koja je pedeset godina gradila sirijsku državu, provodila centralno planirano gospodarstvo, razvijala nacionalne institucije, ostvarivala jedinstven školski kurikulum, te provodila ideološku vlast panarapskog, ali i nacionalnog sirijskog predznaka. Ratovi protiv Izraela, godine ekonomske i političke izolacije i sankcija, oporben stav prema većini arapskih zemalja, sve su to doprinosi nacionalnog jedinstva Sirijaca.
Oni su narod ponosan na svoju povijest, središnju ulogu koju je Sirija imala u arapskom svijetu i panarapskom pokretu. Sličnost situacije u Iraku također doprinosi sirijskom poimanju stanja stvari. Sirijci jednostavno ne žele da se iračka situacija preslika u Siriji. I svi oni smatraju da bi decentralizacija mogla završiti s podjelom zemlje.
Stoga je Nacionalna koalicija početkom lipnja 2016. predložila upravnu decentralizaciju odnosno delegiranje moći središnje vlasti u regije. Neki članovi ove koalicije, koja bi trebala okupljati sve nenaoružane oporbene skupine, smatraju da bi se dodatno trebala dati politička prava Kurdima, iako bi sama decentralizacija bila daleko manje od kurdske ideje federalne sirijske države. Većina sirijske oporbe prihvaća da se prizna postojanje kurdske nacionalnosti, s legitimnim nacionalnim identitetom i pravima prema međunarodnim konvencijama i protokolima, te unutar okvira jedinstva sirijske nacije. Kurdima je to premalo, ali u novoj konstelaciji snaga postoji mogućnost da će morati prihvatiti decentralizaciju ili se povući u gerilsko ratovanje zajedno s Kurdistanskom radničkom partijom (PKK).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
