Dok je Carles Puigdemont izlazio s rasprave o izručenju na Prizivnom sudu u Sassariju na Sardiniji, dočekala ga je skupina veselih mještana uzvikujući riječ 'sloboda'. Prije nego što ga je talijanska policija zadržala u pritvoru na osnovu španjolskog naloga za njegovo uhićenje, bivši katalonski vlastodržac posjetio je gradonačelnika Alghera, drevnog pomorskog grada smještenog na sjeverozapadu talijanskog otoka, i razgovarao s njim ne na talijanskom ili sardskom jeziku, već na katalonskom. Bivši predsjednik Katalonije u egzilu, čiji je pokušaj odcjepljenja od Španjolske 2017. učinio ga najtraženijim čovjekom u Madridu, također je planirao posjetiti guvernera Sardinije, koji ga je i inače pozvao na otok i čija stranka, Sardinijska stranka akcije (PSd'Az), iznosi vlastite zahtjeve za neovisnost.
Ovi događaji otkrivaju neobičnu vezu između dvije žestoko ponosne regije, obje autonomne u odnosu na svoje države, a svaka s poviješću regionalnog nacionalizma. Njihove kulturne veze sežu u 14. stoljeće, kada su Sardinci postali podanici Aragonske krune, a nakon ujedinjenja s Castilleom, i Španjolskog Carstva. Tijekom španjolskog razdoblja otoka veći dio stanovništva u Sassariju i okolici zamijenjen je južnim Iberijcima, dok su mnogi otočani poslati na kopno ili Mallorcu kao robovi. Rezultirajuće miješanje jezika i običaja može se posvjedočiti danas, kako u folklornim povorkama poput Sassari Cavalcate, tako i u jedinstvenom kulturnom spoju koji se nalazi u gradu Alghero, gdje ljudi govore katalonski, kao i sardski, i gdje ostaje stacionirano stalno izaslanstvo katalonskog Generalitata. Povijesne ironije imaju osebujan način očitovanja, jer su danas potomci osvojenih postali politički rođaci potomaka osvajača. Razlozi toplog zagrljaja Puigdemonta na Sardiniji nadilaze zajedničku povijest i kulturu, a mogu se pronaći u njihovom zajedničkom političkom protivljenju superponiranoj središnjoj vlasti. Kao što katalonski secesionizam potječe iz protivljenja regije kastiljanskoj, a kasnije i frankističkoj vladavini iz Madrida, tako i suvremeni sardizam ima svoje podrijetlo u odbacivanju otoka Savojske, a kasnije i fašističke vladavine iz Rima.
Ustupanjem Španjolskog kraljevstva Sardinije Kući Savoy 1720. godine označen je početak političke i gospodarske marginalizacije otoka s talijanskog kopna. Nakon talijanskih ratova za neovisnost, pojam Questione Sarda rođen je među sardinijskim intelektualcima kako bi opisao širok raspon pitanja koja se odnose na nerazvijenost Sardinije. Sardinijski nacionalizam, koji se počeo politički miješati krajem 19. stoljeća uglavnom među obrazovanim zemljoposjednicima, u početku je bio povezan s antikolonijalizmom. Iskustvo Katalonije bilo je malo drugačije po tome što je prvotno bilo najdinamičnije trgovačko mjesto Kraljevine Aragon. No, nakon što ga je kasiljska kruna nasilno apsorbirala, atrofirao je dva stoljeća, postavši izvor sirovina, hrane i jeftine radne snage.
Crvena nijansa Sardinije na kraju će se stopiti s crnom Katalonije tijekom 1930 -ih i 40 -ih godina. Prisiljeni na skrivanje zbog Mussolinijeve zabrane njegove stranke, Emilio Lussù-koji je osnovao PSd’Az 1921.-i njegovi kolege Sardisti započeli su svoju podzemnu borbu protiv talijanskog i španjolskog fašizma, pomažući katalonskom antifrankističkom frontu u anarhističkoj Rossellijevoj koloni. Drugi sardinijski nacionalisti - osobito među gradskom elitom srednje klase na otoku - bili su s druge strane udruženi Duceom u nadi da će dobiti razmjenu autonomije u zamjenu.
Nakon oslobođenja Italije 1945., Ustavotvorna skupština Sardiniji je dodijelila značajan stupanj regionalne decentralizacije, čiji su detalji zapisani u regionalnom statutu Sardinije. Ima autonomiju u većem dijelu poljoprivrede, industrije, javnih radova, provođenja zakona i obrazovanja. No, poput decentralizacije u Škotskoj i autonomije u Kataloniji, ti su ustupci malo učinili za ublažavanje secesionističkih raspoloženja na otoku. Danas je sardizam još uvijek moćna politička i kulturna snaga. Prema istraživanju koje su 2012. proveli Sveučilište Cagliari i Sveučilište u Edinburghu, 41% Sardinaca bilo je za neovisnost, dok je još 46% preferiralo veću autonomiju unutar Italije i EU -a, uglavnom u pogledu fiskalne politike. Anketa Instituta Ixè iz 2017. pokazala je da je 51% upitnika identificirano kao sardinijsko, a ne talijansko, za razliku od 15% u cijeloj zemlji koji se identificiraju prema regiji umjesto prema nacionalnosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
