Prije samo nekoliko godina Republika Turska i njen nekad premijer, a sada predsjednik, Recep Erdogan predstavljali su čimbenike koji su bili uvaženi i od zapadnih i istočnih sila. Činilo se kako je turska vladajuća garnitura pronašla model koji im omogućuje da budu važna regionalna sila između Europe i Azije, tj. na Bliskom istoku, ali i šire. Turska je to i postala, ali posljednjih godina izbijanje Arapskog proljeća donijelo je nove izazove na koje Ankara ne zna odgovoriti ili nije u stanju odgovoriti na ispravan način.
Arapsko proljeće bio je događaj koji je dao Turskoj priliku da realizira svoj vanjskopolitički utjecaj sile. Kroz smjenjivanje Erdoganu nedragih vladavina na Bliskom istoku turski lider je pokušao dovesti na vlast one koji bi bili njegovi politički saveznici. Jasnije formulirano - tursko vodstvo nije iniciralo promjene na Bliskom istoku, ali čim su izbile željeli su na njima poentirati.
U novije vrijeme upravo sirijska kriza je dovela do toga da Erdogan malo po malo izgubi potporu Rusije, Sjedinjenih Američkih Država i donekle Europske unije. U tri - četiri mjeseca sve se okrenulo loše za Turke. Najprije su srušili ruski zrakoplov Su-24 u studenom, zatim je uslijedilo zahuktavanje migrantske krize i sukobi s Europskom unijom, a na kraju se počeo Sirijski rat okretati protiv interesa Ankare što je dovelo do turske vojne intervencije i rusko-američkog prekida vatre u Siriji.
Odnosi između SAD-a i Turske toliko su se narušili u posljednje vrijeme da se s pravom možemo zapitati hoće li Recep Erdogan završiti kao Saddam Hussein? Barack Obama je nazvao Erdogana luzerom koji koristi svoju vojsku kako bi destabilizirao Siriju. Postavlja se pitanje hoće li turski predsjednik i njegova vladajuća garnitura biti smijenjeni od strane Amerikanaca (a možda i nekih drugih sila) u nekoj novoj Narančastoj revoluciji ili čak vojnoj intervenciji? Ako bi se nešto od toga dvoje realiziralo Erdogan bi završio na međunarodnom sudu i bio bi osuđen za teška nedjela.
Premda je Turska članica NATO saveza, vanjskopolitički interesi Turske su se počeli vidno razlikovati od interesa njenih NATO saveznica. Turska je željela pod svaku cijenu srušiti Bashara Al-Assada i njegovu vladavinu kako bi na vlast dovela 'umjerene' pobunjenike. Ta želja za proturskom vladom u Damasku je bila toliko očajna da su odlučili pomagati sve sirijske oporbene snage uključujući radikalne islamiste. Međutim, Islamska država je toliko ojačala da je počela ugrožavati na samo Assadovu vlast već i Ameriku, Francusku, Belgiju, a na kraju i samu Tursku...
Turska se prvo počela pred zapadnim silama kompromitirati tako što nije htjela pomoći borbi sirijskim kurdskim snagama (koji su saveznici SAD-a) u borbi protiv ISIL-a. Slijedio je neočekivan lom odnosa sa Rusijom koji je skoro doveo do globalnog rata. Preokret rata u Siriji u kojem je Sirijska arapska vojska uz asistenciju ruskih snaga počela preuzimati inicijativu dovela je pred slom umjerene pobunjenike koje podržava Turska. S vremenom se razotkrilo i tursko pomaganje ISIL-u što je drugi važan čimbenik koji je kompromitirao turskog predsjednika.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
