Sva informacija može se u grubo podijeliti na dvije skupine ljudi. Prva skupina ljudi nudi informaciju, bilo da je kreira ili dostavlja, dok druga skupina ljudi tu istu informaciju konzumira, a ako im je prijala onda je šire dalje oko sebe. Taj sistem postojao je jako dugo, stoljećima zapravo.
Dakako, konzumenata informacije je uvijek bilo više nego onih koji informaciju kreiraju/dostavljaju. Kako da onda manjina dominira većinom? Jednostavno - represijom. Onaj koji nije vjerovao u dostavljenu informaciju bio bi proglašen neprijateljem, heretikom, luđakom, rušiteljem poretka itd. Kazne su varirale, ovisno o vremenskom periodu i važnosti informacije koja se nametala, ali su uvijek bile poprilične - od izopćenja do odvajanja glave od ostatka tijela.
Kako to i inače biva kod ljudi, stare navike teško izumiru, a naročito ako su te navike zapravo nametnute represijom. Zbog te činjenice kroz ljudsko društvo se i dalje provlači ideja da se informacijama koje stižu iz pozicije autoriteta mora vjerovati. Zašto? Zato jer se mora. Metode su ostale iste samo su blaže. Od malih nogu pojedinca se izlaže nekoj vrsti represije i nasilja ako odbija vjerovati u ono što mu se kaže.
Dakako, za malo dijete je to često i nužno jer ako neće vjerovati na riječ da će ga istraživanje strujne utičnice koštati života, imamo problem. No, s obzirom na životni vijek ljudi su relativno kratko djeca, ali neke prakse se nastavljaju bez obzira na to.
Jedna od tih praksi je i vjerovanje izvorima vijesti, bez previše pogovora, što je krajnje apsurdno jer od svih izvora informacija niti jedan nije toliko podložan propagandi, lažima i izvrtanju činjenica kao što je klasični medij koji proizvodi i plasira dnevne vijesti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
