Mnoge zemlje posjeduju mafiju, ali ponegdje mafija posjeduje državu. Jedna takva država jest Gvineja Bissau. Ova skoro zaboravljena afrička država, negdašnja portugalska kolonija, je i službeno nazvana narkodržavom u Ujedinjenim narodima, jer je glavni posao vlade i vojske omogućavanje južnoameričkim narkokartelima nesmetani rad i prekograničnu narkosuradnju.
Gvineja Bissau je zemlja u Zapadnoj Africi u kojoj živi nešto manje od dva milijuna ljudi, čija očekivana životna dob prosječno zastaje na 50 godina. Stoljećima je pod portugalskim carstvom bila poznata kao Obala robova, a danas oko 14 posto stanovništva govori portugalskim jezikom, koji je prerastao potom u Crioulo, spoj portugalskog i afričkih jezika. Nekad se smatralo da će ova zemlja postati potencijalnim modelom afričkog razvoja, da bi danas bila jedna od najsiromašnijih na svijetu.
U svjetske medije Gvineja Bissau dolazi poglavito zbog kikirikija, najvažnijeg izvora vanjskopolitičke trgovine i pretežito okosnice preživljavanja seljaka. No, nacija ima golem vanjski dug i svakodnevno gospodarstvo ovisi o stranoj pomoći, zbog čega je Gvineja Bissau postala odličnom zemljom za latinoameričke narkokartele. Zemlja je inače izborila nezavisnost 1974. u gerilskom ratu protiv Portugalaca, a prvi predsjednik Luis Cabral je 1980. zbačen u vojnom udaru kojega je predvodio Joao Bernardo Vieira. U idućih četiri desetljeća se vlast mijenjala na jednak način. Uz to je krajem devedesetih Gvineja Bissau uvučena u trajni sukob u kojemu sudjeluju Gvineja, Nigerija, Senegal i Francuska. Tako je 2006. posebno bila značajna borba protiv senegalskih pobunjenika na južnoj granici, a iste godine Bissau traži međunarodnu pomoć u borbi protiv krijumčara ljudi prema Europi.
U to je vrijeme Gvineja Bissau već krenula putem suradnje s latinoameričkim narkokartelima. SAD su 2010. imenovale dva visoka vojna časnika, ali je njihova misija ubrzo neuspješno završila. Europska je unija iste godine završila misiju za reformu sigurnosnih snaga, upozoravajući da je krajnji nedostatak poštovanja vladavine prava u potpunosti onemogućila izvršavanje tog zadatka. Već iduće godine je Bruxelles smanjio dio svoje pomoći zbog zabrinutosti oko upravljanja zemljom i vladavine bezakonja. Nekoliko mjeseci kasnije tisuće građana izašlo je na ulice prosvjedujući protiv premijera Carlosa Gomesa Juniora zbog njegove nesposobnosti da smanji cijenu hrane.
To je ostavilo većini građana mogućnost da se bavi krijumčarenjem kokaina iz Južne Amerike u Europu. Ključni akteri u državnoj vladi punoj korupcije, istoj onoj koja javno govori da je protiv trgovine drogom, zapravo omogućuju nesmetano kretanje ilegalne robe. Gvineja Bissau je zemlja bez zatvora i s vrlo malo policije. Umjesto toga se na sve strane, a posebice u klubovima i restoranima, mogu pronaći Kolumbijci, koji ponajviše vode ilegalnu trgovinu. Brodovi iz Brazila i Venezuele dovode Latinoamerikance najkraćom transatlantskom linijom na obale Zapadne Afrike. Tako je zloglasna transatlantska ruta još jednom na potezu - prije nekoliko stoljeća je polazna točka bila Obala robova prema Americi, a sada se iz Novog svijeta vraća droga.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
