Otkad je došla na vlast krajem 2012. koalicija Gruzijski san je naišla na velike izazove u vanjskoj i unutarnjoj politici, posebice u vidu balansiranja odnosa sa Zapadom i s Rusijom. U svojoj prvoj godini, vladina vanjska politika bila je vidljivo neiskusna i neprofesionalna, puna nesporazuma i disfunkcionalnosti uslijed dijeljenja moći s predsjednikom Mihailom Saakašvilijem iz Ujedinjenog nacionalnog pokreta. Međutim, nova je vlada naučila iz svojih pogrešaka te je njezina vanjska politika postala više učinkovitom, posebice u vidu malog manevarskog prostora za pogreške u vanjskoj politici.
Pobjeda Gruzijskog sna na parlamentarnim izborima u listopadu 2012. najavila je kraj devetogodišnje vlasti Ujedinjenog nacionalnog pokreta, na čelu sa Saakašvilijem. Tada je započela politička tranzicija koju je vodio premijer i osnivač Gruzijskog sna Bidzina Ivanišvili. Tranzicija se još dodatno pojačala nakon što je kandidat koalicije Giorgi Margvelašvili porazio kandidata Ujedinjenog nacionalnog fronta na predsjedničkim izborima godinu kasnije.
Pragmatizam i depolitizacija ekonomskih pitanja pospješili su gruzijske odnose s Rusijom, ali proces normalizacije odnosa zastao je na nesuglasicama oko temeljnih točaka proizašlih iz rata 2008., te nesuglasicama oko sigurnosnih orijentacija Gruzije. Relativan uspjeh vanjske politike Gruzijskog sna je bio proizvod vanjskih prilika koje su nagnale i Zapad i Rusiju da na Gruziju gledaju s više naklonosti.
Zapad nije bio zadovoljan pravosudnim odlukama Gruzijskog sna u suđenjima protiv bivših vladinih dužnosnika, ali to nije zaustavilo Gruziju da potpiše glavne programe suradnje s Europskom unijom te da unaprijedi program suradnje s NATO-om. Osim toga, gruzijska je vlada uspjela da Rusija ne ostvari više miješanja u unutarnju politiku. Europska unija postavlja Gruziju u svoju politiku prema Istočnom susjedstvu, ali čelništvo EU nikada nije pojasnilo svoj stav prema mogućem gruzijskom članstvu u Uniji. Europa je nastojala da Gruzija postane stabilnom, mirnom, demokratskom i liberalnom zemljom i da služi kao stup sigurnosne strategije na Kavkazu. Domaća politika Saakašvilija perceptivno je donijela liberalne i demokratske standarde, koji su se potom unakazili u krajnjoj korupciji.
I NATO je pokazao veliki oprez kod definiranja svog odnosa prema Gruziji, kao i prema drugim mogućim članicama iz bivšeg sovjetskog prostora. Jačanje partnerstva s tim zemljama jest NATO-ov prioritet, ali osim Baltičkih republika, kao i EU, ne razmatra za sada pružanje punog članstva. Gruzija službeno ima težnju za ulaskom u NATO, ali je Savez tu želju prihvatio samo načelno. U Bruxellesu je sasvim jasno da bilo koje širenje ne spada u rusku definiciju sigurnosnih interesa, koja uostalom ima i sasvim drugačiji integracijski projekt regionalne sigurnosti. NATO sada sigurno ne želi da se suočava s Rusijom i u Gruziji, te je zadovoljan gruzijskom pomoći u vidu trupa u Afganistanu.
Odnos Gruzije i Rusije je doista specifičan. Uvijek je pun jakih emocija, neutemeljenih očekivanja, nerazumljivih razočaranja, pogrešnih predmnijevanja koje vode iracionalnim djelovanjima ili potpunoj pasivnosti u kritičnim trenucima. Neprijateljstva od 2008. teško su pogodila Gruziju. Rusija je uvela embargo na ključne gruzijske proizvode kao što su vino i mineralna voda, što je izazvalo teške socijalne posljedice, posebice u vinskoj regiji Kakheti. Uvođenje viza smanjilo je mogućnost radne migracije iz Gruzije. Normalizacija odnosa ključna je za Tbilisi, ali poteškoće su također velike. Rusija i dalje stacionira svoju vojsku na teritoriju koju Moskva smatra nezavisnom, a Tbilisi okupiranim.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
