Prije godinu dana, točnije 29. lipnja 2014. Abu Mohammed al-Adnani, glasnogovornik Islamske države Iraka i Sirije (ISIS, prije ISIL, također po arapskom akronimu Daeš ili Daiš) izdao je izvješće za javnost u kojemu se organizacija proziva Islamskom državom, te se ponovno postavlja muslimanski kalifat pod vodstvom Kalifa Ibrahima, poznatijeg kao Abu Bakr al-Baghdadi. Nekoliko dana kasnije, 4. srpnja, Baghdadi je održao pobjednički govor u džamiji u Mosulu, gradu gdje su se početkom lipnja te godine sukobili on i njegove snage protiv iračkih vojnika. Prema povijesti svoje prve godine, Daeš je vrlo uspješan, bez regionalne i međunarodne strategije koja bi ga doista zaustavila. Njegove aktivnosti imaju dalekosežne posljedice za transformaciju Levanta.
Uspon Daeša započinje padom Mosula, drugog po veličini iračkoga grada, što je bila posljedica brze vojne kampanje terorista u zimi 2013. Potom se zauzela Raqqa, što je bio uvod u širu stratešku fazu koja je produbila i proširila dominaciju skupine. Tijekom posljednjih godinu dana, Daeš je održao Mosul i Raqqu, stvarajući od njih središta svoje nove 'države'. Uz to su zauzeta još dva grada u Iraku i Siriji, Ramadi i Palmyra, vlast skupine se proširila na velik dio teritorija ove dvije države.
Daeš je počeo iskorištavati ekonomiju područja, a posebice zauzetih iračkih naftnih polja. Strateški su se povezali s lokalnim sunitskim plemenima, koja prihvaćaju prevlast Daeša jer se bore protiv dominantne šijitske vlasti u Bagdadu ili protiv Assada u Damasku. Utapljanjem među stanovnicima gradova i sela na svom području, Daeš se fizički štiti, te provodi teror nad građanima. Ono što je značajno u svjetskim terorističkim razmjerima jest da je Daeš nastao kao ogranak Al-Kaide, ali je nadjačao globalnu terorističku skupinu i u taktici i u ideologiji.
To je vidljivo u samoj privlačnosti Daeša. Do sada je organizacija dobila izraze lojalnosti ili službenu potporu od 21 terorističke organizacije. Te skupine proglasile su provincije (vilajete) po tzv. Islamskoj državi, koja obuhvaća područje od Maroka i Španjolske na zapadu do Indije na istoku, od Hrvatske na sjeveru, do Sudana na jugu,prateći istovremeno veličinu prvog kalifata islama kao i posljednjeg, onog osmanskog.
Daeš ima svoje podanike u Libiji (Ansar al-Sharia u Derni), Nigeriji (Boko Haram u Maiduguriju) i Egiptu (Ansar Bayt al-Maqdis na Sinajskom poluotoku). U Alžiru je nastala skupina Jund al-Khilafah (Vojnici kalifata) u rujnu 2014. Uz pomoć ovih skupina, Daeš je izveo napade u siječnju 2015. u Francuskoj, u ožujku u Tunisu, u travnju u Jemenu, te dva puta u svibnju u Saudijskoj Arabiji.
Prema podacima Ujedinjenih nacija, više od 25 tisuća boraca iz skoro stotinu zemalja bori se na strani Daeša. Unatoč zabrani modernih postrojenja i tehnologije, što je al-Baghdadi jasno iskazao u svom prvom govoru u Mosulu, skupina upotrebljava širok spektar društvenih mreža, izdavajući tehnički visokokvalitetne video sadržaje na raznim jezicima, i to gotovo dnevno.
Suočeni s takvim porastom militarnih ekstremista, regionalne države i međunarodne sile nisu bili u mogućnosti stvoriti strategiju zaustavljanja terorista. SAD su se ponijele prema ovom slučaju ravnodušno. Barack Obama je često u svojim govorima ignorirao rast skupine, a John Kerry je preuranjeno naglašavao da je skupina gotovo pred raspadom.
Nakon 14 godina borbe protiv svjetskog terorizma, i golemog ulaganja novčanih sredstava u tu borbu, Washington je očito pomalo umoran. Sporadični zračni napadi u tzv. koaliciji koja nije ni definirana niti se ne zna koji joj je točno cilj, nisu osakatili Daeš kao što se pretpostavljalo. Ne samo to, nego neke od glavnih saveznika kao što je Saudijska Arabija iskusili su cijenu svoje lojalnosti.
Nestabilnosti na Levantu prelile su se preko granica kraljevstva i u saudijsku Istočnu provinciju, podižući uz to i šijitsku pobunu. Ova nestabilnost je za Rijad toliko neugodna da su saudijske vlasti odlučile izgraditi zid duž čitave granice s Irakom.
Za to vrijeme su se povele rasprave o tome kako nazivati skupinu (IS, ISIL, ISIS ili Daeš?) i koliko je skupina doista islamska, umjesto da se raspravlja o mogućnostima ustupaka sunitskim plemenima koje ugošćuju Daeš i da se razvije ofenzivna strategija koja bi počistila područje pod njihovim zapovjedništvom.
Kriminalno ponašanje Daeša, njegova strahovlada na ovladanim područjima i teror kojim postiže svoje ciljeve pomno su promišljeni taktički koraci. Osim što korištenjem svog imena čine medvjeđu uslugu islamu, također mijenjaju poimanje džihada, kao važnog koncepta islamske kulture.
Naime, džihad je dio duhovne obveze svakog muslimana, a nastao je kao dubinski misaoni i meditativni ideal u mističnom islamskom sufizmu. Ideja je podosta jednostavna u svojoj osnovnoj poruci. Postoji veći džihad, koji je usmjeren prema samoj osobi u rješavanju njegovih duhovnih i moralnih pitanja. To je glavni džihad i najteži, jer osoba valja pobijediti svoj ego i u potpunosti se predati Bogu. Manji džihad je (ne samo oružana) borba za potrebe očuvanja obitelji i zajednice. Tek manji dio ovog džihada se odnosi na borbene aktivnosti i upotrebu nasilja. Manji džihad može uključivati izgradnju zajednice ili države, mirnu borbu za pravdu i slično.
Međutim, koncept džihada kako ga razumije islam je izokrenut u 19. i 20. stoljeću, uslijed retorike usmjerene protiv kolonijalnih sila. Ovakav 'džihad', kojega ne priznaje većina muslimana, danas je glavno oružje radikalnih skupina (često zvani džihadisti, što zapravo podcjenjuje sam pravi džihad), koje se temelje na radikalnim idejama islamske kulture i tradicije. Među njima se posebice ističu salafisti, koji se temelje na političkom razvoju države na temelju tradicije salafa, odnosno načina vođenja države i zajednice kako su to radile prve tri generacije muslimana. Salafisti su uzeli džihad 'iz ruku' sufista i postavili ga kao osnovicu svog djelovanja.
Glavni salafistički pokret je vehabizam, nazvan po svom osnivaču iz Arabije Muhammedu ibn Abd al-Wahhabu. Vehabisti su svoju ideologiju širili Arabijskim poluotokom i Irakom kroz 18. i 19. stoljeće, da bi svoj momentum zadobili podržavanjem osvajanja arabijskih provincija plemenskog roda Saud. Savez kuće Saud i vehabista stvorio je Saudijsku Arabiju, što je vidljivo simbolički na samoj zastavi zemlje: ajeti iz Kur'ana daju naznačiti vjersku pozadinu uređenja države, a mač ispod njega naslućuje kako je država nastala.
Druga skupina koja je obilježila džihad u 20. stoljeću je Muslimansko bratstvo. Jedan od glavnih ideologa Bratstva bio je Sayyid Qutb, koji je uslijed sukoba sa Zapadom i modernizmom razvio ideološki kontekst džihada. Njegova je ideja bila da se sruše svi sekularni politički režimi u muslimanskom svijetu, kao proizvodi zapadne kulture.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
