Giorgia Meloni i Marine Le Pen - dvije žene i dvije snažne desne struje: Hoće li u Europi prevladati euroskeptična desnica kontra NATO-a ili pro-EU i pro-NATO lojalna Washingtonu?

Kada govorimo o stavu europske politike prema turbulentnim događajima na istoku možemo ih diferencirati prema političkom kompasu. Nažalost kada govorimo o ljevici i ratu u Ukrajini, konkretnog stava gotovo da i nema (baš kao ni "konkretne ljevice"!). Mogli bismo po tko zna koji put postaviti pitanje - što je danas uopće europska ljevica? Jesu li to liberali srednje struje čiji je doseg progresivnosti politička korektnost? Ili su to već tradicionalno neodlučni socijaldemokrati koji kad i dolaze na vlast ponašaju se kao da su slučajno tamo (a u ovakva vremena, čini se, preferiraju udobnost oporbe)?

Radikalnija ljevica nikad nije odstupila od svojih temeljnih stavova i vidi rat u Ukrajini kao novu epizodu imperijalističkih sudara, nipošto ne kao crno-bijelu situaciju s "dobrim i lošim momcima". Ali ta radikalnija ljevica, nešto kao njemački Die Linke, generalno vrijeme već dugi niz godina provodi na europskoj političkoj periferiji.

Stoga ako želimo razgovarati o politici koja je prisutna u širokom izdanju, koja utječe, koja pretendira na vlast ili već jest na vlasti, onda moramo pričati o europskoj desnici. Nema se tu što priznati, brojke govore same za sebe - desnica u Europi doživjela je veliku restauraciju, do te mjere da unutar nje danas imamo definirane frakcije, stavove koji se temelje na "pro" i "kontra".

Čudno vrijeme, svakako, ne i neviđeno, ali kronični nedostatak (Krajnje? Tradicionalne? Konkretne?) ljevice dovodi do toga da se u redovima desnice stvaraju preference koje su se inače dijelile po kvadrantima političkog kompasa. Jer biračko tijelo, radništvo generalno, i dalje zastupa cijeli spektar stajališta, a netko onda mora htjeti zastupati i njih. Tako smo došli u situaciju gdje će se za stajalište po pitanju rata u Ukrajini europski birači moći obratiti jednoj ili drugoj struji desnice, a ljevica će ostati na još većim marginama. Jedan od razloga tomu je kanibalizacija ljevice, volja da se napusti revolucija i prihvati "evolucija", šira demagogija socijal-demokracije prema kojoj kapitalizam može, treba i smije opstati, samo da tu i tamo djeluje humanije.

Drugi put možemo dublje o ljevici u Europi i zašto ona nije u stanju privlačiti mase kao što je nekoć mogla, čak i u vrijeme kad se distancirala od nekadašnjeg SSSR-a i kad je u "modi" bio tzv. eurokomunizam.

Desnica je, baš pojavom oštrijih frakcija, postala zanimljiva. Rat u Ukrajini baš naglašava te razlike koje, ironično, proizlaze iz međusobnih sličnosti. Uzmimo kao primjer ovo - koje dvije zemlje u sastavu Europske unije imaju najautoritarnije vodstvo? Koje dvije zemlje imaju volju podrediti pravosuđe punom utjecaju svojih vladajućih stranaka? Koje dvije EU zemlje će bez pogovora vikati da se nalaze na braniku "kršćanske Europe"?

Odgovor je toliko lagan da je ovo skoro pa retoričko pitanje - to su Mađarska i Poljska, dakako. Ali opet, kad je riječ o odnosu prema ratu u Ukrajini i Rusiji, stavovi su im skoro pa dijametralno suprotni. Poljaci idu najdalje, stavljaju sve na ukrajinsku pobjedu te tvrde da se Rusiju mora dezintegrirati. Mađari pak u Moskvi s Rusima potpisuju sporazume, oštro se opiru novim sankcijama, grade nuklearne reaktore u suradnji s Rusijom...

Kako je to moguće? Povijesni i zemljopisni animoziteti prema Ukrajini? Ali ima ih i Poljska! Patnja pod Moskvom za vrijeme SSSR-a? Ali sličnih su sudbina. Da, SSSR je inicijalno s Hitlerom podijelio Poljsku, ali i u Mađarskoj su se u krvi gušili pokušaji pobune.

Mogli bismo dugo nabrajati razloga "za" i "protiv", ali na kraju ćemo ipak doći do toga da desnica ima svoje nijanse i karakteristike. Ona se može njihati cijelom širinom. Može biti vulgarno nehumana zagovarajući nekakav socijalni darwinizam i pravo kapitalizma na uništenje "slabijih", a može biti skoro pa militantno anti-kapitalistička u nekim slučajevima (iako to često nije gnjev protiv kapitalizma nego prema njima tada neprihvatljivim vlasnicima kapitala!).

Nijansi je puno, fokusirajmo se na one trenutačno eksponirane. Diferencijaciju današnje europske desnice ćemo najbolje pronaći u primjeru dvije moćne desničarske liderice. Prva je talijanska premijerka Giorgia Meloni. Druga je višestruka kandidatkinja za predsjednicu Francuske, Marine Le Pen.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.