Sukob kao što je ovaj u Ukrajini zahtjeva brojne duboke geopolitičke analize, samo kako bismo razumjeli zašto se vodi (kamoli da bismo mogli predvidjeti kako završava!) - u toj potrazi za odgovorima jedno ime se zadnjih dana počelo spominjati, Sir Halford Mackinder. Riječ je o opskurnom kartografu iz viktorijanskog doba, no iako se njegovo ime ne spominje prečesto, njegove ideje oblikovale su stavove te imale veliki utjecaj na brojne geopolitičke aktere u zadnjih 100 godina. Sve od Hitlera, Zbigniewa Brzezinskog pa sad do Vladimira Putina.
1904. godine, dok je trans-sibirska željeznica dovršala svoj potez od Moskve pa sve do Vladivostoka, Mackinder je argumentirao da će željeznice pretvoriti Euroaziju u jednu unitarnu kopnenu masu koja bi zatim, zajedno s Afrikom, tvorila nešto što je on nazivao "svjetski otok". I zatim će jednog dana Rusija, tvrdio je Mackinder, zajedno s nekom drugom velikom kopnenom silom kao što je Njemačka - ili, kako u svom osvrtu na Mackindera ističe američki povjesničar Alfred W. McCoy, danas Kina - mogla proširiti diljem Euroazije. "Uporabom ogromnih kontinentalnih resursa mogli bi veliku izgraditi flotu, a imperija koja bi tada vladala svijetom bila bi na obzoru", tvrdio je Mackinder.
Njegove teorije postale su znatno aktualnije za vrijeme Versajske mirovne konferencije 1919. godine po završetku Prvog svjetskog rata. Tom prilikom je zapisao: "Tko vlada istočnom Europom vlada i unutrašnjošću. Onaj tko pak vlada unutrašnjošću vladat će i svjetskim otokom, a tko vlada svjetskim otokom vladat će i svijetom".
Zanimljivo je da je Mackinder već tada prognozirao neku vrstu, mogli bismo to tako reći, dualne imperije, gdje bi Rusija morala imati pomoć još neke velike kontinentalne sile s ciljem zajedničke kontrole nad "svjetskim otokom". Jasno je da je u to vrijeme razmišljao o Njemačkoj (iako vjerojatno ne nakon njenog poraza u Prvom svjetskom ratu). Sto godina nakon, najveća kontinentalna sila na tom "svjetskom otoku" je ona s azijske strane Euroazije, Kina.
Povjesničar Alfred W. McCoy pak ovim geopolitičkim predviđanjima Mackindera daje poprilični značaj te argumentira to ovako: "Da bismo shvatili važnost ovog razvoja, zamrznimo dva ključna trenutka u svjetskoj povijesti - sastanak komunističkog kineskog lidera Mao Ce-Tunga u Moskvi s Josifom Staljinom iz Sovjetskog Saveza u prosincu 1949. i summit Vladimira Putina u Pekingu s Xi Jinpingom prošlog mjeseca".
Jasno, pritom se referira na susret Putina i Xija povodom otvaranja Zimskih olimpijskih igara u Pekingu, no tema njihovog podužeg sastanka gotovo sigurno nisu bila sportska događanja... Neslužbeno se tvrdi kako je Xi zamolio Putina da ne pokreće ništa oko Ukrajine dok ne završi Olimpijada, a ovaj je, čini se, to i ispoštovao.
Javno se Kina drži na distanci, ne daje nikakvu otvorenu podršku Rusiji, što je i razumljivo imajući u vidu odnose koji su se paralelno gradili i između Kijeva i Pekinga, no u isto vrijeme svima je jasno da je ovaj rat veći od puno bilateralnih odnosa te da je ovdje na snazi potencijalna promjena globalnog poretka koja je počela ruskom invazijom 24. veljače.
Zanimljivo je komparirati dolazak Maoa u Moskvu 1949. i Putina u Peking 2022. jer omjer snaga svakako nije isti. Kad je lider kineske socijalističke revolucije došao u Moskvu, svega par tjedana nakon što je proglasio Narodnu republiku Kinu u listopadu 1949., Kina je bila izmučena. Iza nje je bio 9-godišnji krvavi rat s Japanom u kojem je ubijeno oko 20 milijuna ljudi, a zatim i 5-godišnji građanski rat koji je odnio još 7 milijuna ljudi.
I SSSR je itekako propatio u ratu protiv nacizma, više od ikoga, no Staljin je bio pobjednik, njegove snage porazile su Hitlera, proširio je svoju kontrolu nad istočnom Europom, obnovio sovjetsku socijalističku ekonomiju, već testirao atomsku bombu te učinio SSSR supersilom. Staljin je bio na vrhuncu svoje moći, a Mao je zapravo došao moliti za pomoć...
A Putin prošlog mjeseca u Pekingu? Očito je da je i njemu i Xiju bilo jasno što će se uskoro dogoditi, neposredno čim se ugasi olimpijski plamen koji je povijesno označavao vrijeme mira... Jasno je da su Moskva i Peking glede omjera snage u nekim zonama posve zamijenili mjesta. Ekonomija današnje Rusije manja je od ekonomije Kanade te uvelike ovisi o izvozu energenata. Kina je pak postala tvornica svijeta, a prema nekim parametrima je i najveća ekonomija na svijetu. Također valja spomenuti da Kina ima oko 10 puta veći broj stanovnika od Rusije.
U vojnom smislu također su očite razlike. Rusija se i dalje oslanja na dane "vojne slave" iz doba SSSR-a kada su građeni iznimno sofisticirani vojni sustavi koje koristi i danas. Tu je i veliki nuklearni arsenal iz sovjetskog perioda koji Rusiju i dalje čini jednom od sila s kojom se, u praktičnom smislu, jednostavno ne može ratovati jer bi to bio početak nuklearnog rata. Kina je pak sila koja u vojnom smislu napreduje puno brže te je već izgradila i najveću mornaricu na svijetu oslanjajući se i na sve napredniji sustav satelita, hipersoničnih raketa i druge vojne opreme i oružja.
Kada su se Putin i Xi sastali 4. veljače bio je to njihov već 37. direktan susret. Ali ovog puta su išli i korak dalje, proglašavajući nešto što se može nazvati novim svjetskim poretkom. U poprilično dugačkoj zajedničkoj izjavi ističe se kako svijet prolazi kroz "velike promjene" te kako je na pomolu "redistribucija moći".
Esencija tog saveza je izgradnja alternativnog sustava kojem bi baza bila Euroazija. "Naš savez nema granica, nema zabranjenih zona suradnje", navodi se u njihovoj izjavi.
Jasno, sve to je rečeno točno 20 dana prije početka ruske invazije na Ukrajinu. Stoji li i dalje sve što je rečeno? Bilo bi naivno misliti da Xi nije znao što njegov ruski kolega smjera. Je li Kina podržala Rusiju? U neku ruku i jest. Sama činjenica da su već na samom početku rata proglasili da je NATO krivac zbog ove eskalacije jer su svojim nezaustavljivim širenjem prema istoku ugrozili rusku sigurnost, bila je Moskvi dovoljna. Sve više od toga bilo bi taktički neprimjereno, naročito u ovim teškim trenucima gdje se rat u Ukrajini od potencijalnog blitzkriega pretvara u teški rat koji će iza sebe ostaviti veliku patnju.
Je li pak moguć scenarij u kojem se Kina počinje premišljati i napusti Rusiju? To će pak primarno ovisiti o Rusiji. Jasno, ako se ispostavi da Rusija gubi ovaj rat onda će se Kina jednostavno "ušutiti" i čekati neminovnu smjenu vlasti u Kremlju (jer jako bi teško bilo očekivati da bi Putin mogao opstati uz poraz). A tko uopće pobjeđuje u ovom ratu? Iako se Ukrajina brani iznad svih očekivanja i pokazuje koliko je Moskva krivo procijenila njihovu želju za slobodom od ruske dominacije, u ovom ratu ipak pobjeđuje Rusija iako bi taj rat mogao postati puno mukotrpniji i strašniji no što je još sada. To vidimo i iz kronologije događaja - u prvim danima nije bilo razaranja civilne infrastrukture. To je došlo kad je postalo jasno da neće uspjeti brzinski slomiti ukrajinsku obranu. Čime će eskalirati situacija ako ciljeve ne ostvare ni za tjedan dana? Bolje je ni ne pomišljati na takav scenarij jer Rusija raspolaže s raznim vrstama zastrašujućeg oružja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
