U kineskom gradu Hangzhouu održava se 5. i 6. rujna sastanak na vrhu Skupine 20 (G20). Očekivanja na ovom summitu su mala, a takva i trebaju biti. Međunarodni gospodarski odnosi i dalje su pod utjecajem Brexita i procjene Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) koji projicira globalni ekonomski rast u 2016. na 3,1 posto. Zemlje G20 smatraju da su spasile globalni financijski sustav od slobodnog rušenja za vrijeme krize 2008.-2010., ali su sada te države razočarane jer nisu se uspjele profilirati kao skupina sposobna pružiti strateške smjernice za svjetsko gospodarstvo, a time i politiku.
Rasprava je tako svedena na tehnokratske sastavnice i pitanja djelovanja protiv korupcije, birokratske učinkovitosti i kako objasniti skeptičnoj javnosti da postoji zajednička strategija za napretkom zajedničke globalne uspješnosti iako nitko ne zna kako ona zapravo izgleda. Globalizacija jenjava, a u Hangzhouu svjetski moćnici bi morali pokazati svoju odgovornost prema djelovanju globalnog gospodarstva za cjelokupno čovječanstvo.
G20 je nastao uslijed financijskih kriza, koje su ukazale da G7/G8 ne može više uspješno upravljati globalnim gospodarstvom. Nastao je 1999. s ciljem proučavanja, promišljanja i promicanja najviše razine rasprave o politici koja stvara međunarodnu financijsku stabilnost. Prvi puta su se našli na razini šefova vlada i država 2008., nakon čega su zaredali summiti takvog tipa. Uz to, stalni su susreti ministara financija i guvernera središnjih banaka. Skupina uključuje Argentinu, Australiju, Brazil, Francusku, Indiju, Indoneziju, Italiju, Japan, Južnoafričku republiku, Južnu Koreju, Kanadu, Kinu, Meksiko, Rusiju, Saudijsku Arabiju, SAD, Tursku, Veliku Britaniju, te kao zaseban entitet Europsku uniju. Prisutnošću velikih sila i rastućih sila svijet bi trebao bolje pružati financijske prednosti kao što su financijska likvidnost, te donekle pogurati ili zamijeniti trome međunarodne organizacije.
Međutim, G20 nije uspio postati skupinom koja će katalizirati veliku globalnu institucionalnu reformu. Zavidan uspjeh postignut je tek u financijskoj krizi, ali kada je prošao trenutak koji je mogao srušiti svjetsko gospodarstvo kakvo znamo, stvari su se vratile na staru putanju. Među skupinom ne postoji zajednički proces ili prihvaćanje zajedničke ekonomske politike koja bi morala sprječavati negativne posljedice za druge nacije. Ne postoji uvjerljiva i pozitivna agenda koja bi tražila nacionalne odgovornosti prema globalnom napretku, te se mnogo toga svodi na široke i banalne govore i izjave za medije diljem svijeta. Međunarodni ekonomski odnosi su odraz međunarodnih političkih odnosa. Kad je skupina nastala, naivnost je vodila uvjerenju da bi gospodarska suradnja pomogla smanjiti strateška rivalstva, te da bi se kroz ekonomiju rješavala i politički osjetljiva pitanja. Umjesto toga došlo je do jačanja regionalnih rivalstava, sukobljavaju se teritorijalne pretenzije, te se pojačavaju nacionalističke retorike. Geopolitika, i to ona realistička, i dalje je u srži međunarodnih odnosa.
Primjetno je to bilo i tijekom prošlogodišnjeg summita u Australiji, gdje je glavna tema bila ruska aneksija Krima i navodna potpora Rusije ukrajinskim separatistima. Tada je Vladimir Putin otišao ranije sa summita, posebice nakon što je australski premijer Tony Abbott naglašavao da će suočiti Putina na samom summitu. Na ovogodišnjem summitu postoji još jača mogućnost polarizacije i neugodnih susreta. Prije svega će biti zanimljivo kako će se svjetski čelnici ponijeti prema turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu. Po prvi puta će se Erdogan sastati s Obamom nakon pokušaja vojnog udara u Turskoj, a takav će razgovor zasigurno krenuti prema pitanju kada će Amerikanci izručiti Fethullaha Gülena Turskoj. Nije planiran susret Putina i Obame, posebice nakon što su Amerikanci optužili ruske obavještajne agencije za hakiranje računala i emailova Demokratskog nacionalnog odbora, što može imati utjecaja na predsjedničke izbore u SAD-u.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
