Ako ćemo govoriti o Aleksandri Prijović i njezinom spektakularnom nizu od pet rasprodanih zagrebačkih Arena prvo je potrebno donijeti odluku o tome koliko daleko zapravo želimo ići. Pristajemo li na to da od "samo glazbe" idemo u osvrt koji će sa sobom morati povući puno više? Jer to lako može zvučati pretenciozno, čak i pogrešno, ako si dajemo da vidimo nešto čega tamo možda nema. Ali u ovom slučaju čini se da ima.
Aleksandra Prijović je mlada glazbena zvijezda rođena 1995. u Somboru, a nakon toga odrasta u Hrvatskoj i Srbiji, odnosno u Belom Manastiru i Bačkoj Topoli. Za one koji nisu pomno pratili njenu priču, a tu spada i autor ovog teksta, Prijović se vjerojatno istaknula tek nakon senzacionalne objave da je rasprodala čak pet zagrebačkih Arena u nizu, što znači da će je u pet noći vidjeti preko 100,000 ljudi (večeras se održava njen zadnji, 5. koncert).
Ta vijest sama po sebi privukla je pažnju mnogima. Nije li dotična tek "jedna od" glazbenih zvijezda žanra koji nosi razne nazive, od narodnjaka do "cajki"? Zauzimajući ili pozitivan ili negativan stav oko takve glazbe, baš svima je postalo jasno da ista ima ogromnu prodornu moć. Desetljećima se već, naročito u Hrvatskoj, vodi polemika oko toga kako i zašto "narodna glazba" toliko zavodi publiku, naročito mlade ljude. Mora se reći, narativ je ponekad poprilično arhaičan i zvuči kao moralna zabrinutost kakva je postojala zbog njihanja Elvisovih kukova 50-ih godina. Ponekad, opet - naročito u Hrvatskoj, negativan stav proizlazi iz političkog. Narodna glazba smatra se nečim što je "uvezeno" s istoka, primarno iz Srbije, a to za neke u Hrvatskoj i danas, desetljećima nakon ratnog raspada SFRJ, predstavlja problem.
Iskreno govoreći, odnosno slušajući, glazba za koju se percipira da je "uvezena iz Srbije" vjerojatno se uvozi nešto još istočnije, jer stil, audio i vizualni, podsjeća na Bugarsku, možda još više Tursku, u nekim segmentima i Levant, srednju Aziju...
Neki vole glazbi pristupati intelektualno i samim time narodnjaci bivaju smješteni u zadnju ladicu. Jasno, nema tu Boba Dylana, nema Davida Bowiea. Pjesme su većinom "na isti kalup" - dramatično, poput scena iz sapunica, propale ljubavi, požuda, osveta... generalno "bazične" ljudske emocije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
