Pregovori svjetskih sila s Iranom često se svode na odnose SAD-a i Irana, bivših saveznika, a danas ljutih neprijatelja, koji već niz godina pokušavaju pronaći dodirne točke za obnovu diplomatskih odnosa. Ali, Iran ne pregovara samo sa SAD-om, nego i s drugim članicama Vijeća sigurnosti (Kinom, Rusijom, Francuskom i Velikom Britanijom), te s Njemačkom (P5+1).
S obzirom da sve te svjetske sile daju toliko pozornosti iranskom nuklearnom programu i s obzirom na jaku povezanost ovih pregovora s drugim važnim pitanjima u svijetu, napose na Bliskom istoku, pozicije ne samo SAD-a i Irana, već i drugih zemalja trebaju se uzeti u obzir. Na taj način se mogu promatrati njegovi politički i ekonomski pristupi i planovi.
To se posebice tiče Francuske. Od početka nuklearnih pregovora, francuski su političari pokušavali dati privid nezavisnog stava, odvojenog od stava ostalih pregovarača. I to na negativan način. Pariz, naime, pokušava otežati pregovore što je više moguće. Francuzima je u cilju da konačni dogovor bude što teži za uključene zemlje.
Nedavno je francuski ministar vanjskih poslova Laurent Fabius u razgovoru za televizijsku kuću BFMTV i radio RMC izjavio da Francuska želi dogovor s Iranom, ali takav dogovor koji mora biti solidan, čvrst i podložan provjerama, a Pariz trenutno smatra da se do takvog dogovora još nije došlo. Također, Fabius je izjavio Wall Street Journalu da je svaki dogovor besmislen ako se ne može provjeravati. U protivnom, logika je pariških političara, susjedne zemlje mogu reći da je dogovor potpisan, ali da nije jasan ni čvrst, te da s obzirom na to i one moraju pokrenuti vlastite nuklearne programe. Pri tome je Fabius ukazao na Saudijsku Arabiju i Tursku, koje su najavile želju za pokretanjem vlastitih nuklearnih programa, ali nije isključeno da se ista želja neće proširiti na Egipat i arabijske monarhije u Perzijskom zaljevu.
Ovakva 'briga' francuske države je ishinjena, jer je poznato da Francuska ima jako dobre vojne odnose sa zemljama Perzijskog zaljeva. Zapravo, Francuska je na dobitku ako se pregovori s Iranom odugovlače. Francuski dužnosnici otežavaju tijek pregovora i potajno priželjkuju možda i propast pregovora zato jer će njihova zemlja debelo zaraditi na slanju vojne opreme u arapske zemlje Perzijskog zaljeva. Povećavajući javnu histeriju oko 'iranske prijetnje', Francuzi zapravo ohrabruju arapske zemlje da svoje petrodolare troše na francusku vojnu tehnologiju. Samo tijekom proteklih dvije godine, Francuska je sklopila vojne ugovore u vrijednosti od preko 15 milijardi dolara sa zemljama Perzijskog zaljeva.
Sredinom lipnja francusko je ministarstvo obrane izdalo i izvješće u kojima se spominje da je Francuska doživjela u 2014. porast prodaje oružja za 18 posto. Izvješće je naglasilo da je zarada dosegla 8,2 milijarde eura, što je najveći iznos koji je Francuska dobila u posljednjih 15 godina.
Prema istom tom izvješću Ministarstva obrane, najvažniji klijenti francuskog oružja između 2010. i 2014. su bile zemlje Bliskog istoka, koje su zajedno kupile 38 posto francuske prodaje oružja. Među bliskoistočnim zemljama na vrhu je ljestvice Saudijska Arabija, koja je Francuskoj platila u rečenom razdoblju 12 milijardi eura. Druga zemlja po snazi potraživanja su Ujedinjeni arapski emirati, koji su u tih četiri godine kupili oružja u vrijednosti od četiri milijarde eura.
Francuska je uz to ove godine potpisala četiri velika ugovora s Egiptom, Indijom, Katarom i UAE, u koje će izvoziti svoje Rafale borbene zrakoplove. Kuvajt je također zainteresiran da kupi 24 Caracal vojna helikoptera od kompanije Airbus, te se očekuje da će Francuska potpisati ugovor i s kuvajtskim vladarima.
Osim ekonomskog profita, francuski političari također pokušavaju iskoristiti trenutačni odmak i zahlađene odnosa Washingtona i arabijskih zemalja, uslijed američkog približavanja Iranu. Od početka nuklearnih pregovora i u odnosu na američko-iranske odnose koji nikad nisu bili bolji još od vremena Islamske revolucije, arabijske monarhije podozrivo gledaju na američke dužnosnike koji kroje politiku koja se ne sviđa tim autoritarnim vladarima. Ove su se zemlje oduvijek bojale širenja moći i utjecaja Irana u regiji, ali umjesto da pokrenu vlastite ekonomije i počinju s konstruktivnim ulaganjima, arabijske zemlje su s jedne strane usmjeravale američku politiku u regiji u skladu s energetskim resursima, a s druge strane financirale terorističke i radikalne skupine povezane s vehabitskom denominacijom islama. Sada, kad se američka politika u regiji okrenula pozitivno prema Iranu, arabijske monarhije se boje da će Washington uzdignuti Iran na mjesto regionalne sile i povećati njegov utjecaj ne bi li na taj način doveo stabilnost u regiju Bliskog istoka.
Arabijske zemlje tako smatraju da je njihov utjecaj na američku politiku znatno opao, te traže drugog podržavatelja. Francuska očito smatra da može ispuniti taj jaz između Washingtona i Arabijskog poluotoka, u početku barem s vojnom suradnjom i potporom. Ne radi se o jako novoj stvari. Okretanje u tom smjeru započeo je već francuski predsjednik Nikolas Sarkozy, a nastavio je Francois Hollande. Simbolički je ta suradnja dosegla zenit prisustvom Hollandea na sastancima Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC), što je prvi puta u povijesti da je neki čelnik zapadne zemlje sudjelovao na sastanku GCC-a. Na kraju tog sastanka, ministar Fabius je izjavio kako bi dogovor s Iranom morao uključivati i pristup nuklearnim postrojenjima za međunarodne inspektore. Mogući dogovor s Iranom, smatra Fabius, prouzročio bi nuklearnu utrku u cijeloj regiji, osim ako dogovor ne bi uključio pristup iranskim vojnim postrojenjima. Ako međunarodni inspektori ne bi imali pristup i vojnim postrojenjima, dogovor s Iranom bi bio uzaludan.
Dolaskom na vlast 2012. kao francuski predsjednik Francois Hollande je započeo novu orijentaciju u vanjskoj politici. Iako socijalist, Hollande je vanjsku politiku dao u ruke stare dinastije državnih službenika koji su u svom svjetonazoru neokonzervativni. Njegovi koraci na Bliskom istoku prijete krajnjem slomu francuske bliskoistočne politike.
Promjerice, kada se nazirao kraj Ženevskih pregovora oko pomirenja u Siriji, Hollande je u Parizu ugostio Sirijsko nacionalno vijeće, organizaciju koju je skovao Katar uz pomoć Muslimanskog bratstva i time blagoslovio jačanje radikalizma u redovima protuvladine oporbe u Siriji.
Upravo onaj Katar koji je putem Exxon Mobila financirao veći dio izborne kampanje Hollandea, a koji je dogovoren uz posredstvo Laurenta Fabiusa. Iako je Fabius bio protivnik Hollandeu u Socijalističkoj stranci, Hollande ga je u znak zahvalnosti postavio za ministra vanjskih poslova koji je odmah krenuo putem logike ispunjavanja praznina na Bliskom istoku, nakon što je Amerika postala više neovisnijom o nafti iz Perzijskog zaljeva. Zato je Francuska stala na poziciju koju je nekad imao Tony Blair.
Francuski stav objeručke dijeli izraelski premijer Benjamin Netanyahu koji tvrdi da se čelnici arapskih zemalja slažu s njime u potrebi zaustavljanja Teherana. Netanyahu kaže da je razgovarao s mnogim poglavarima država i vlada te da se svi slažu s time da ne smije doći do dogovora s Iranom. Izraelski premijer međutim nije komentirao zašto je Saudijska Arabija službeno pozdravila svaki dogovor s Iranom, a posebice na sastanku s američkim ministrom vanjskih poslova Johnom Kerryjem u ožujku 2015, kada je bivši saudijski ministar diplomacije Saud al-Faisal izjavio kako je Rijad više nego zadovoljan u pronalaženju političkog rješenja za iransko nuklearno pitanje.
Francuzi i Izraelci se sasvim dobro slažu. Dvije zemlje pronašle su novu ljubav nakon desetljeća hladnih odnosa. Još je 1967. Charles de Gaulle odbio imati jače odnose s Izraelom, a njegovi nasljednici podjednako su s oprezom gledali na zemlju koja je poremetila nekad kolonijalne planove francuske države na Levantu i uplitala se u tradicionalno francusku sferu utjecaja u Libanonu i Siriji. Hollande je sve to izokrenuo. Nakon što se ispričao za antisemitski režim maršala Petainea u Drugom svjetskom ratu, 2013. je izrazio veliku želju za dobrim odnosima tijekom posjeta Tel Avivu.
Kao socijalist, Hollande se okružio neokonzervativnim političarima i krenuo prema sasvim drugom polu francuske politike. Njegova odanost francuskom pokretu otpora nije vidljiva u njegovom čvrstom odbijanju palestinskog prava na samoodređenje. Hollande je bio ključna osoba koja je natjerala Europsku uniju da se Hezbollah kvalificira kao teroristička organizacija, a sada nastoji produžiti sankcije Iranu, što znači da želi osuditi 80 milijuna ljudi na dodatne poteškoće u životu. Uz to, Hollande igra opasnu igru sa svojim arabijskim prijateljima, kojima daje oružje, a koje se potom šalje dalje prema Siriji, Iraku, Libanonu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
