Kako se i očekivalo i najavljivalo, Finska je danas i službeno potvrdila da se prijavljuje u NATO savez te da je članstvo želi "bez odgađanja". Ovo je velika prekretnica i prva velika promjena europskog sigurnosnog status quo direktno uzrokovana ruskom invazijom na Ukrajinu - iako uskoro neće biti jedina pošto se očekuje da će susjedna Švedska jako brzo objaviti isto, ako ne već ovog tjedna onda svakako početkom idućeg.
Ovaj je ishod kudikamo dramatičniji kad se uzme da je javno mnijenje obje zemlje početkom ove godine, prije izbijanja rata u Ukrajini, bilo protiv ulaska u NATO, ali se taj stav drastično promijenio.
Glavno pitanje sada je slijedeće - kako će Rusija reagirati na ovu finsku odluku? Jer, podsjetimo, Rusija je napala Ukrajinu upravo kako bi spriječila da ta zemlja postane NATO članica (tako barem javno argumentira Kremlj). No, sprečavanjem pojave jedne nove NATO granice izgleda kako će Rusija dobiti drugu, na sjeveru, dugačku preko 1300 kilometara.
To će neminovno obnoviti stare ruske strahove o ne samo okruženju Rusije od strane njima neprijateljskog vojnog saveza već i od vrlo direktne ugroze za jedan od njihovih ključnih gradova, Sankt Petersburg, koji se nalazi blizu finske granice.
Naravno, bilo bi vrlo čudno da ovakav ishod Kremlju bude neočekivan. Zasigurno su morali znati da je mogućnost ulaska Finske i Švedske u NATO savez jako velika ako se odluče napasti Ukrajinu. Možda, a to je jedno veliko možda, su smatrali da će njihova invazija na Ukrajinu biti tako uspješna da se ove dvije nordijske zemlje neće ni usuditi prijaviti za NATO članstvo.
No, rat u Ukrajini traje već skoro 80 dana i u vojnom smislu nikako se ne može reći da se dogodio ruski blitzkrieg. Možda je tako izgledalo na samom početku, kad su se ruske snage, nadirući iz nekoliko pravaca, brzo pojavile pred vratima Kijeva. Ali ono što se zatim tamo dogodilo moglo bi biti i presudno za ruske ciljeve. Prebacivanje svih snaga na istok zemlje sugerira da su morali relativno brzo smanjiti ambicije, barem dok ne ostvare svoje prioritete u Donbasu. Kako pak sad stvari stoje ovo se pretvara u rat iscrpljivanja. Ruske snage napreduju na nekim mjestima, ali u isto vrijeme ukrajinske snage sve odlučnije pokreću i protuofenzive koje vraćaju teritorij. Čak i da je neto količina osvojenog na strani Rusije, za Ukrajinu je top velika psihološka prekretnica - ali i za stav njenih saveznika prema njoj.
Ovih dana se ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba pomalo ljuti na Zapad ističući kako bi položaj ukrajinskih snaga danas bio i bolji da su na vrijeme dobili sve potrebno naoružanje koje su tražili. Možda, ali očekivati takav angažman na samom početku bilo je posve nerealno.
Zapad je, koliko god se to Ukrajincima možda ne sviđa, ipak čekao neko vrijeme da vide kako će se situacija "odvijati" . Zapravo tek tamo nakon što su ruske snage odbijene od Kijeva je Ukrajina mogla računati na izdašniju pomoć (a američka sad naglo raste).
No, taj ukrajinski znatno tvrđi otpor od očekivanog nije utjecao samo na pomoć koja joj sad stiže (ponajviše u oružju), već i na aktualne ishode sudbonosne i naglo stvorene debate u Švedskoj i Finskoj.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
