Kako se i očekivalo i najavljivalo, Finska je danas i službeno potvrdila da se prijavljuje u NATO savez te da je članstvo želi "bez odgađanja". Ovo je velika prekretnica i prva velika promjena europskog sigurnosnog status quo direktno uzrokovana ruskom invazijom na Ukrajinu - iako uskoro neće biti jedina pošto se očekuje da će susjedna Švedska jako brzo objaviti isto, ako ne već ovog tjedna onda svakako početkom idućeg.
Ovaj je ishod kudikamo dramatičniji kad se uzme da je javno mnijenje obje zemlje početkom ove godine, prije izbijanja rata u Ukrajini, bilo protiv ulaska u NATO, ali se taj stav drastično promijenio.
Glavno pitanje sada je slijedeće - kako će Rusija reagirati na ovu finsku odluku? Jer, podsjetimo, Rusija je napala Ukrajinu upravo kako bi spriječila da ta zemlja postane NATO članica (tako barem javno argumentira Kremlj). No, sprečavanjem pojave jedne nove NATO granice izgleda kako će Rusija dobiti drugu, na sjeveru, dugačku preko 1300 kilometara.
To će neminovno obnoviti stare ruske strahove o ne samo okruženju Rusije od strane njima neprijateljskog vojnog saveza već i od vrlo direktne ugroze za jedan od njihovih ključnih gradova, Sankt Petersburg, koji se nalazi blizu finske granice.
Naravno, bilo bi vrlo čudno da ovakav ishod Kremlju bude neočekivan. Zasigurno su morali znati da je mogućnost ulaska Finske i Švedske u NATO savez jako velika ako se odluče napasti Ukrajinu. Možda, a to je jedno veliko možda, su smatrali da će njihova invazija na Ukrajinu biti tako uspješna da se ove dvije nordijske zemlje neće ni usuditi prijaviti za NATO članstvo.
No, rat u Ukrajini traje već skoro 80 dana i u vojnom smislu nikako se ne može reći da se dogodio ruski blitzkrieg. Možda je tako izgledalo na samom početku, kad su se ruske snage, nadirući iz nekoliko pravaca, brzo pojavile pred vratima Kijeva. Ali ono što se zatim tamo dogodilo moglo bi biti i presudno za ruske ciljeve. Prebacivanje svih snaga na istok zemlje sugerira da su morali relativno brzo smanjiti ambicije, barem dok ne ostvare svoje prioritete u Donbasu. Kako pak sad stvari stoje ovo se pretvara u rat iscrpljivanja. Ruske snage napreduju na nekim mjestima, ali u isto vrijeme ukrajinske snage sve odlučnije pokreću i protuofenzive koje vraćaju teritorij. Čak i da je neto količina osvojenog na strani Rusije, za Ukrajinu je top velika psihološka prekretnica - ali i za stav njenih saveznika prema njoj.
Ovih dana se ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba pomalo ljuti na Zapad ističući kako bi položaj ukrajinskih snaga danas bio i bolji da su na vrijeme dobili sve potrebno naoružanje koje su tražili. Možda, ali očekivati takav angažman na samom početku bilo je posve nerealno.
Zapad je, koliko god se to Ukrajincima možda ne sviđa, ipak čekao neko vrijeme da vide kako će se situacija "odvijati" . Zapravo tek tamo nakon što su ruske snage odbijene od Kijeva je Ukrajina mogla računati na izdašniju pomoć (a američka sad naglo raste).
No, taj ukrajinski znatno tvrđi otpor od očekivanog nije utjecao samo na pomoć koja joj sad stiže (ponajviše u oružju), već i na aktualne ishode sudbonosne i naglo stvorene debate u Švedskoj i Finskoj.
Da su Rusi zaista u par dana zauzeli Kijev možda bi Helsinki i Stockholm sve to samo promatrali u tišini. Možda bi im čak bilo i drago da nisu NATO članice smatrajući da će ih neutralan status sada sačuvati od ruske ofenzive koja bi mogla poprimiti puno veće razmjere (to je upravo ono što se već i nekoliko godina tako često tvrdi u zapadnim zemljama - da Rusija ima puno veće ambicije od Ukrajine).
Ali Rusi nisu zauzeli Kijev. Teško je reći jesu li uopće ostvarili neki znatniji vojni cilj. Da, strateški važan Mariupolj je pao, ali je pritom i razrušen te se od njega također stvorio mit o ukrajinskom otporu, naročito onom u čeličani Azovstal koji još uvijek i traje.
Takva ruska vojna učinkovitost, svakako slabija od one kakvom je se godinama prikazivalo na Zapadu, možda je i glavni faktor zašto Finska (a gotovo sigurno uskoro i Švedska) sad žuri u NATO. Znali su da će Rusija oštro reagirati, kao što i jest , ali pretpostavljaju da je to rizik koji se sad mora uzeti i da će ruska reakcija ipak stati samo na retorici.
Hoće li? Možda, ali odluka Finske definitivno nije bez rizika. Stvari treba pogledati i u ovom kontekstu - Rusija s Ukrajinom ratuje zbog deklariranog stava da neće dozvoliti da se njene granice dodatno pretvaraju u NATO granice. Ako u isto vrijeme "puste" Finsku da uđe u NATO to će se dodatno negativno odraziti po percepciju ruske moći.
Pa što? Zar je toliko bitno da se Rusija počne smatrati slabijom no što se pretpostavljalo prije 80-ak dana? Za Kremlj jest, itekako. Rusija sigurno još ima traume od operacije Barbarosa jer vidjela je što se dogodi kad je neprijatelj počne percipirati kao slabu.
I to je sad taj najveći rizik za Finsku. Što ako Rusija odluči da je vrijeme za drastičnim potezima kako bi samom činjenicom da je na iste spremna pokušala odagnati scenarij gdje će se njene slabosti jednog dana u bliskoj budućnosti upotrijebiti kao argument za vojni napad na Rusiju?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
