Financijska kriza koja je 2008. potresla globalna tržišta i razorila svjetska gospodarstva ostavila je iza sebe uništene ekonomije i sudbine milijuna ljudi. Ubrzo je većini postalo jasno da su investicijske banke s Wall Streeta stajale iza krize, no ne nužno kako je do nje došlo. U kaosu koji je nastao mediji su se masovno počeli baviti ekonomskim analizama. Stručni pojmovi poput kolateralnih dužničkih obveza, subprime kredita i svopova kreditnih neizvršenja su postali svakodnevica.
No, u kaosu kompleksnih termina i još kompleksnijih analiza, financijska podvala s Wall Streeta je u svojoj srži vrlo jednostavna. Od banaka koje su odobravale kredite rizičnim klijentima, preko Wall Streeta koji je kupovao te kredite i plaćao rejting agencije da ih proglašavaju sigurnima pa sve do velikih osiguravajućih kuća koje su te kredite osiguravali i prodavali špekulantima koji su se kladili protiv cijelog sistema, odnosno da će ti krediti propasti, bankari s Wall Streeta su izveli prijevaru stoljeća nezamislivih razmjera. Ovaj članak je objašnjenje kako je do toga došlo.
Počeci
Financijska kriza iz 2008. je bila velikim dijelom prouzrokovana stambenim kreditima i načinu na koji su isti bili zloupotrebljeni. Naime, Američke Federalne Rezerve su 2001. smanjile kamate na obveznice s ciljem jačanja nacionalnog gospodarstva te su se mnogi investitori okrenuli tržištu nekretnina koje je nudilo veće prinose. Kada osoba odlučiti kupiti nekretninu to može učiniti tako da podigne kredit, odnosno posudi novce od banke koje potom otplaćuje kroz određeni period zajedno s kamatom koja predstavlja zaradu.
Do 2007. američke obitelji su konstantno dizale kredite i percipirali nekretnine kao sigurnu investiciju jer su cijene istih godinama rasle. S druge strane banke su rado davale kredite jer u slučaju nemogućnosti otplaćivanja istih, nekretnina bi bivala zaplijenjena, ali bi imala visoku vrijednost te je mogla biti dalje prodana.
CDO-Collateralized debt obligation
Ono što se često događalo jest da bi trgovačka banka (koja je bila vlasnik stambenog kredita i kamate) prodavala istog za određenu proviziju investicijskim bankama s Wall Streeta poput Goldman Sachsa, Lehman Brothersa, JP Morgana, Morgan Stanleya itd. Primjerice kredit na kuću od 200.000 dolara s kamatom od 6% banka bi prodala za proviziju od 10.000 dolara, odnosno za 210.000 dolara. Od tog trenutka investicijska banka s Wall Streeta bi postala vlasnik kredita i zarade od kamate koju je američka obitelj isplaćivala svaki mjesec.
No, Wall Street se ne bi tu zaustavio već bi posudio milijune dolara te kupio tisuće stambenih kredita. Svi ti krediti zajedno su se stavljali u jedan financijski paket poznat kao collateralized debt obligation ili skraćeno CDO. "Collateral" je engleska riječ koja označava garanciju, dakle ono što banka može zaplijeniti ako vlasnik prestane plaćati kredit. U ovom slučaju collateral predstavlja kuću ili stan. S druge strane "debt obligation" predstavlja dužničku obvezu. Dakle radilo se o tisućama kredita spojenih u jedan veliki financijski paket. Tipična kolateralna dužnička obveza ili CDO paket je bio vrijedan oko 800 milijuna dolara. Njegova prednost je bila u brojkama na način da svakog mjeseca američke obitelji plaćaju kamate na tisuće tih kredita što predstavlja zaradu za investitore i ako neki od kredita propadnu, jer ih nositelji nisu više u stanju isplaćivati, to bi ugrozilo cijeli paket. Mogu propasti neki krediti, no ne mogu svi. Barem je vladalo takvo uvjerenje.
Rejting agencije
Nakon što bankari s Wall Streeta kupe i stvore CDO paket, isti se potom procjenjuje i klasira u tri djela: sigurni krediti, solidni krediti i riskantni krediti. Najsigurniji krediti unutar paketa su oni za koje postoji najmanja šansa da će propasti, ali zato imaju manju kamatnu stopu, npr. 4%. S druge strane pak najrizičniji krediti upravo zato što predstavljaju veliki rizik nude i veliku kamatu odnosno zaradu za investitore, npr. oko 10%. Koji krediti su najsigurniji, a koji najrizičniji određuju institucije poznate kao rejting agencije. Radi se o prestižnim institucijama koje procjenjuju sigurnost kredita i čije mišljenje se iznimno cijeni od strane investitora.
Krajnji Investitori
Nakon što bi CEO paket bio podijeljen i ocijenjen, Wall Street bi ga prodavao daljnjim investitorima poput osiguravajućih kuća, različitih investicijskih fondova, zaklada itd. Neki od investitora, poput mirovinskih fondova, tradicionalno trguju sa sigurnim kreditima koji nude nižu kamatu, dok drugi, poput specijalnih investicijskih fondova, operiraju s rizičnim kreditima i većom kamatnom stopom.
Subprime krediti
Prodajom tisuća kredita, bankari s Wall Streeta su zaradili milijune dolara te vraćali dugove s kojima su kupili iste. Budući da su u tome vidjeli priliku za stvaranjem ogromnog bogatstva, banke s Wall Streeta su se počele sve više zaduživati i kupovati stambene kredite koje su kasnije preprodavali u obliku CDO paketa. No nije bilo toliko stambenih kredita. Naime, da bi američka obitelj mogla podignuti kredit bilo je potrebno da prođe kroz financijske provjere poput inicijalnog depozita, predočavanja platnih lista, dokaza o mogućnosti vraćanja novaca kako bi se smanjio rizik od neotplaćivanja kredita. Ukoliko isti ne bi bio vraćen, banka bi uzela kuću i opet bi bila na dobitku budući da su cijene nekretnina bilježile konstantan rast.
Iz tog razloga, kao i činjenice da su investitori vidjeli veliku priliku za zaradu, banke su odlučile povećati broj kredita na način da su smanjili kriterije za izdavanje istih. Drugim riječima, novac je počeo biti pozajmljivan obiteljima koje su imale veći rizik od neplaćanja te koje u jednom zdravom financijskom sustavu nikada ne bi mogle dobiti kredit. Sistem je neko vrijeme funkcionirao na način da bi obitelj sumnjive financijske situacije podigla kredit s puno lakšim uvjetima, banka bi ga prodala za proviziju investicijskoj banci s Wall Streeta koja bi ga zapakirala u CDO paket zajedno s kamatom tisućama drugih kredita. No, ovoga puta CDO paket je bio iznimno opasan jer se sastojao velikim djelom od rizičnih kredita koji su bili davani bez financijske provjere.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
