Fenomen menadžmenta, ne samo kao teorije već i kao uspješne prakse, zaokuplja pažnju kako znanstvene tako i stručne javnosti već niz godina. U modernom ekonomskom okruženju diferencijacija uspješnih i neuspješnih kompanija temelji se, uz ostalo, i na sposobnosti menadžmenta koji te kompanije vodi. Menadžment je znanost, a uspješan menadžment je umjetnost. To je osnovni razlog zbog kojeg se menadžment nikada ne može do kraja naučiti, a još manje kopirati, kaže teorija o menadžmentu.
Menadžment je proces oblikovanja i održavanja okruženja kako bi se odabrani ciljevi mogli efikasno ostvariti. Cilj je svih menadžera postići povoljan odnos inputa i outputa unutar određenog vremena, vodeći računa o kvaliteti. Upravljanje je tako postalo jedno od najčešćih poslova u svijetu, ali bez obzira na to često se menadžerima postavljaju zahtjevi koje je gotovo nemoguće ispuniti. Danas se od njih traži da znaju popriličnu listu više-manje tradicionalnih menadžerskih vještina iz financija, kontrole troškova, pribavljanja sredstava, razvoja proizvoda, marketinga, proizvodnje tehnologije i što sve ne. I također se traži da su majstori u umjetnosti menadžmenta; stratezi, pokretači, pregovarači, pisci, govornici, slušatelji. Zahtijeva se demonstriranje liderske kvalitete, kao i da posjeduju viziju i odvažnost. Kada bismo pitali nekoga koje bi karakteristike trebale krasiti jednog menadžera, njegov bi odgovor trebao glasiti otprilike da menadžer mora biti sposoban komunicirati s ljudima, mora imati sposobnost predviđanja promjena i donošenja racionalnih odluka. Nakon svega navedenog mnogi bi rekli kako je upravljanje vrlo neugodan posao. No ne treba pretjerivati, jer se ne bi toliko mnoštvo zainteresiranih guralo na te pozicije kad bi to bilo istina.
Pohlepa kao nit vodiljaI dok su cijene dionica tijekom nedavne ekonomske krize padale, plaće direktora su rapidno rasle, a upravo je to jedan od razloga zašto se ugled generalnih direktora srozao. Istina, ponuda stvarno dobrih direktora i nije tako velika, ali je li baš toliko slaba da plaće glavnih direktora te visokog menadžmenta moraju tako enormno rasti? Javnost sve više gleda na iste kao na ljude kojima ne treba vjerovati i koji ne zaslužuju poštovanje i uvažavanje. Više je razloga za to. Odjeci korporativnih skandala koji se godinama nižu još od Enrona, WorldComa, Tycoa, Goldman Sachsa nagrizli su image koji su direktori posjedovali i gajili. Razlog je svakako što su istovremeno dionice padale, ali ne i s njima direktorske plaće i sve silne beneficije koje ima menadžerska elita. I također kao kap koja je mnogima prelila čašu, previše je običnih ljudi istovremeno ostalo bez posla. Zarada čelnih menadžera u najvećim američkim tvrtkama u posljednjih se petnaestak godina multiplicirala. Njihove plaće i drugi oblici nadokna...
Menadžment je proces oblikovanja i održavanja okruženja kako bi se odabrani ciljevi mogli efikasno ostvariti. Cilj je svih menadžera postići povoljan odnos inputa i outputa unutar određenog vremena, vodeći računa o kvaliteti. Upravljanje je tako postalo jedno od najčešćih poslova u svijetu, ali bez obzira na to često se menadžerima postavljaju zahtjevi koje je gotovo nemoguće ispuniti. Danas se od njih traži da znaju popriličnu listu više-manje tradicionalnih menadžerskih vještina iz financija, kontrole troškova, pribavljanja sredstava, razvoja proizvoda, marketinga, proizvodnje tehnologije i što sve ne. I također se traži da su majstori u umjetnosti menadžmenta; stratezi, pokretači, pregovarači, pisci, govornici, slušatelji. Zahtijeva se demonstriranje liderske kvalitete, kao i da posjeduju viziju i odvažnost. Kada bismo pitali nekoga koje bi karakteristike trebale krasiti jednog menadžera, njegov bi odgovor trebao glasiti otprilike da menadžer mora biti sposoban komunicirati s ljudima, mora imati sposobnost predviđanja promjena i donošenja racionalnih odluka. Nakon svega navedenog mnogi bi rekli kako je upravljanje vrlo neugodan posao. No ne treba pretjerivati, jer se ne bi toliko mnoštvo zainteresiranih guralo na te pozicije kad bi to bilo istina.
Pohlepa kao nit vodiljaI dok su cijene dionica tijekom nedavne ekonomske krize padale, plaće direktora su rapidno rasle, a upravo je to jedan od razloga zašto se ugled generalnih direktora srozao. Istina, ponuda stvarno dobrih direktora i nije tako velika, ali je li baš toliko slaba da plaće glavnih direktora te visokog menadžmenta moraju tako enormno rasti? Javnost sve više gleda na iste kao na ljude kojima ne treba vjerovati i koji ne zaslužuju poštovanje i uvažavanje. Više je razloga za to. Odjeci korporativnih skandala koji se godinama nižu još od Enrona, WorldComa, Tycoa, Goldman Sachsa nagrizli su image koji su direktori posjedovali i gajili. Razlog je svakako što su istovremeno dionice padale, ali ne i s njima direktorske plaće i sve silne beneficije koje ima menadžerska elita. I također kao kap koja je mnogima prelila čašu, previše je običnih ljudi istovremeno ostalo bez posla. Zarada čelnih menadžera u najvećim američkim tvrtkama u posljednjih se petnaestak godina multiplicirala. Njihove plaće i drugi oblici nadokna...
