Fenomen menadžmenta, ne samo kao teorije već i kao uspješne prakse, zaokuplja pažnju kako znanstvene tako i stručne javnosti već niz godina. U modernom ekonomskom okruženju diferencijacija uspješnih i neuspješnih kompanija temelji se, uz ostalo, i na sposobnosti menadžmenta koji te kompanije vodi. Menadžment je znanost, a uspješan menadžment je umjetnost. To je osnovni razlog zbog kojeg se menadžment nikada ne može do kraja naučiti, a još manje kopirati, kaže teorija o menadžmentu.
Menadžment je proces oblikovanja i održavanja okruženja kako bi se odabrani ciljevi mogli efikasno ostvariti. Cilj je svih menadžera postići povoljan odnos inputa i outputa unutar određenog vremena, vodeći računa o kvaliteti. Upravljanje je tako postalo jedno od najčešćih poslova u svijetu, ali bez obzira na to često se menadžerima postavljaju zahtjevi koje je gotovo nemoguće ispuniti. Danas se od njih traži da znaju popriličnu listu više-manje tradicionalnih menadžerskih vještina iz financija, kontrole troškova, pribavljanja sredstava, razvoja proizvoda, marketinga, proizvodnje tehnologije i što sve ne. I također se traži da su majstori u umjetnosti menadžmenta; stratezi, pokretači, pregovarači, pisci, govornici, slušatelji. Zahtijeva se demonstriranje liderske kvalitete, kao i da posjeduju viziju i odvažnost. Kada bismo pitali nekoga koje bi karakteristike trebale krasiti jednog menadžera, njegov bi odgovor trebao glasiti otprilike da menadžer mora biti sposoban komunicirati s ljudima, mora imati sposobnost predviđanja promjena i donošenja racionalnih odluka. Nakon svega navedenog mnogi bi rekli kako je upravljanje vrlo neugodan posao. No ne treba pretjerivati, jer se ne bi toliko mnoštvo zainteresiranih guralo na te pozicije kad bi to bilo istina.
Pohlepa kao nit vodilja
I dok su cijene dionica tijekom nedavne ekonomske krize padale, plaće direktora su rapidno rasle, a upravo je to jedan od razloga zašto se ugled generalnih direktora srozao. Istina, ponuda stvarno dobrih direktora i nije tako velika, ali je li baš toliko slaba da plaće glavnih direktora te visokog menadžmenta moraju tako enormno rasti? Javnost sve više gleda na iste kao na ljude kojima ne treba vjerovati i koji ne zaslužuju poštovanje i uvažavanje. Više je razloga za to. Odjeci korporativnih skandala koji se godinama nižu još od Enrona, WorldComa, Tycoa, Goldman Sachsa nagrizli su image koji su direktori posjedovali i gajili. Razlog je svakako što su istovremeno dionice padale, ali ne i s njima direktorske plaće i sve silne beneficije koje ima menadžerska elita. I također kao kap koja je mnogima prelila čašu, previše je običnih ljudi istovremeno ostalo bez posla. Zarada čelnih menadžera u najvećim američkim tvrtkama u posljednjih se petnaestak godina multiplicirala. Njihove plaće i drugi oblici nadoknade rasli su brže od inflacije i zarada ostalih Amerikanaca. O opravdanosti takvih zarada u Americi se zato dosta govori. Prosječna godišnja bruto-plaća čelnog menadžera jedne od 350 najvećih korporacija u Americi iznosi oko osam milijuna dolara, prije dvadeset godina, njegova ili njezina prosječna plaća iznosila je tri milijuna dolara. Prema istraživanju američke Središnje banke, ukupna zarada čelnog menadžera u najvećim korporacijama iznosi oko 11 milijuna dolara - u odnosu na 27 tisuća dolara, kolika je prosječna godišnja plaća običnog radnika.
Prosječna zarada takvog vrhunskog menadžera u deset je godina narasla za 150 posto. Prosječna plaća radnika - podešena s rastom inflacije - porasla je u istom vremenskom razdoblju za skromnih osam posto. Tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća, prosječna primanja glavnih direktora najvećih kompanija u Americi bila su oko 40 puta veća od primanja prosječnog radnika, tijekom 90-tih 85 puta, a danas preko 400 puta.
Direktori stotinu vodećih tvrtki na londonskoj burzi zarađuju prosječno 183 puta više od radnika. Izvješće High Pay Centra, organizacije koja prati plaće u Velikoj Britaniji navodi da su vodeći menadžeri u 2014. prosječno godišnje zaradili gotovo sedam milijuna eura. Radi usporedbe, prosječna godišnja bruto radnička plaća bila je nešto veća od 38.000 eura. Najjače tvrtke, pak, na tržištima u razvoju, poput Kine, Indije ili Južne Afrike, i dalje isplaćuju manje nego što je to u zapadnoj hemisferi, no, njihove zarade rastu po puno višoj stopi nego u Zapadnoj Europi i SAD-u. Plaće top menadžera trenutno rastu za 4-5 posto u prosjeku u zapadnim zemljama te između 7 i 10 posto u prosjeku na tržištima u razvoju.
Beneficije i bonusi
Davno su prošla vremena kada su direktori za svoj posao na kraju mjeseca dobivali svoj ček i to je bilo sve. Danas je situacija potpuno drugačija. Vrlo popularan izvor prihoda kod direktora je tzv. 'zlatni padobran'. On predstavlja iznos koji tvrtka isplaćuje direktoru ukoliko izleti iz fotelje prije vremena. Mnogi takvu isplatu dovode pod veliki upitnik - jer zašto isplaćivati direktora koji to ničim nije zaslužio? Na taj način ispada da ga se nagrađuje za njegov neuspjeh. Spomenuti je prosječni 'zlatni padobran' za CEO-e u Americi oko 20 milijuna dolara.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
