Sve oči uprte su u Grčku dok se čeka rezultat napete igre Atene i njezinih kreditora. Kako odmiče ova igra, sve više se pokazuje da su europski čelnici usredotočeni ne na novac i ekonomiju, već na moć i interese. Ako se ikad može govoriti o krizi europske demokracije, onda je to ovaj konkretan trenutak.
Grčka je desetljećima crpila fondove Europske unije, te živjela iznad svojih mogućnosti. Ugoda državnih službenika dolazila je do ekstravagancija poput 13. ili 14. plaće. Financijska povijest Grčke u dvadesetom stoljeću također pokazuje da grčka država nije znala gospodariti. Dihotomizacija drahme i monetarni potezi grčkih vlada nakon Prvog svjetskog rata bili su iskustvo koje je vodilo gospodarskom krahu Grčke i bankrotu države. U velikoj krizi dvadesetih godina, Grčka se spasila uvođenjem diktature Ionnisa Metaxasa.
Gomilanje dugova je ipak stvar poteza europskih birokrata. Grčka je u Europsku zajednicu ušla na krilima drugog vala demokratizacije u Europi, kada su južnoeuropske diktature (Grčka, Španjolska, Portugal) mirnim putem zamijenjene demokracijom. I danas se vodi rasprava o odluci da se praktično preko noći ove zemlje uvedu u Europsku zajednicu. Posebno je to bilo važno za Grčku, koja je geostrateški bila važna Europi i SAD-u. U vrijeme Hladnog rata, širenja NATO Saveza i EZ-a, Grčka je bila bastion zapadnog svijeta okružena sovjetskim satelitima i Jugoslavijom i Turskom. Problem Turske riješen je brzim ulaskom obiju zemalja u NATO, a EZ je kreditima nastojala očuvati grčku pripadnost zapadnoj politici. Time se suzbijala tradicionalna pripadnost jednog dijela grčkog stanovništva socijalističkoj ljevici, sklonoj suradnji sa Sovjetskim savezom preko svojih suboraca iz Grčkog građanskog rata koji su pobjegli u komunistički blok.
Kada više nije bilo geopolitičke brige oko grčkih nakana, krenula je naplata dugova. Međutim, Trojka (Europska komisija, Europska središnja banka i Međunarodni monetarni fond) je prije pet godina odlučila pokrenuti niz koraka koji više liče na osvetu nego na naplatu dugova. Rezultat takve politike jest 25 posto pada BDP-a zemlje u kojoj je sada više od 60 posto mladih nezaposleno. Ova trojka je odbila prihvatiti odgovornost za sve procjene i modele koji su napravljeni s njihove strane. Ono što je neshvatljivo jest da ta trojka nije ni naučila ništa iz prethodnih pet godina jer i dalje zahtjeva korake koji će rušiti BDP zemlje. Ekonomisti diljem svijeta upozoravaju da je takav cilj ništa drugo do kazne. Čak da se grčki dug restrukturira do najvećih granica, zemlja će ostati u dubokoj depresiji. I sve to u zemlji koja je do sada pokazala nevjerojatni i povijesno za nju nezabilježeni uspjeh u transformaciji ogromnog primarnog deficita. Cijenu je platio grčki narod.
Naime, ogroman novac koji je otišao u Grčku, nije završio na dobrobit grčkog naroda, već u njemačke i francuske banke, u plaćanjima privatnim kreditorima koji su se na grčkom dugu neizmjerno obogatili. U nastojanju da spasi bankovni sustav u zemlji, Grčka je sebi uzela tek komadiće posuđenog novca.
Taj novac službenim međunarodnim kreditorima nije potreban jer čak i da se vrati, opet bi ga posudili Grčkoj. Ali, ne radi se ovdje o novcu, već se radi o regresivnim i kaznenim politikama, rokovima na kojima se jačaju mišići bogatih europskih zemalja.
U siječnju su Grci glasali za novu vlast i potpuni preokret svoje politike, što je dovelo i do referenduma kao najdemokratskijeg oblika narodne participacije. Unatoč tome, europski čelnici pokazuju krajnju nebrigu za volju naroda, jer je politika eurozone zapravo oprečna narodnoj legitimnosti. Većina članica eurozone ne traži mišljenje ili podršku javnosti oko monetarnog suvereniteta Europske središnje banke. U participativnim političkim kulturama to ne može proći tako glatko. Kad je ovo pitanje bilo postavljeno u Švedskoj, švedska javnost je reagirala negativno jer Šveđani ne žele rast nezaposlenosti samo zato jer je monetarna politika podložna procjenama i inflacijskim tijekovima središnje banke.
Često spominjani demokratski deficit Europske unije većinom se svodi na parlamentarnu zastupljenost. Nacionalni parlamenti daleko su važniji od Europskog, iako upravo taj nadnacionalni parlament ima veće ovlasti i veću moć od nacionalnih. Ali, u monetarnoj politici je Europska unija još više nedemokratična. Monetarne politike često se izostavljaju iz javnih rasprava i predizbornih slogana, ostavlja se po strani jer su te teme 'presložene' da bi javnost išta razumjela o tome. I dok su konkretne monetarne politike doista stvar stručnjaka, jednostavnost njihovih ishoda je stvar volje naroda – temeljna pitanja poput 'tko drži moj novac' i 'kakva je moja financijska budućnost' najčešće su najvažnija pitanja za glasače.
Legitimnost donošenja takvih odluka je stoga upitna. Već šesnaest godina, koliko postoji institucionalizirana eurozona pokazuju se takvi problemi, takve suprotnosti demokraciji kakvu znamo. U svitanje eurozone, u svom posljednjem govoru u britanskom parlamentu kao premijerka Margaret Thatcher je upozorila upravo na smanjenje demokracije u europskom ujedinjavanju. Snažna protivnica poticaja, državnih pomoći industiji i protekcionizmu, neželjenih regulacija i nepotrebne birokracije zagovarala je ekonomsku slobodu, poduzetništvo, konkurenciju i slobodno tržište, ali je isto tako uvjetovala da se takve vrijednosti nalaze unutar nacionalnih država. Ono što je Thatcher uvidjela davno prije grčke krize jest da se gomila središnja moć u Bruxellesu koja ne odgovara nikome, te koja raste na štetu nacionalnih parlamenata.
Tom prilikom je Thatcher još jednom pokazala svoj značajan politički instinkt. Na pitanje zastupnika Alana Beitha da li namjerava nastaviti svoju osobnu borbu protiv jedinstvene valute i nezavisne središnje banke kad ode s mjesta premijerke, Thatcher je imala vrlo jasan pogled. Iako je zastupnik Dennis Skinner komentirao na Beithovo pitanje stavom: 'Ne. Biti će guvernerka te banke', njezin odgovor se nastavio u klasičnom parlamentarnom tonu: 'Kako dobra ideja! Nisam uopće mislila na to. Ali, ako bih, ona ne bi postojala Europska središnja banka koja ne bi bila odgovorna nikome, a najmanje nacionalnim parlamentima. Cilj takve Europe sa središnjom bankom nije demokracija, već uzimanje moći od svakog pojedinog parlamenta, posjedovanje jedinstvene valute, monetarne politike i kamatnih stopa koji će nam svima oduzeti političku moć'. I bila je u pravu.
Thatcher je bila trn u oku europskim čelnicima, baš kao što mnogi od njih žele da nestane lijeva vlada premijera Alexisa Tsiprasa. Za Bruxelles je iznimno nepoželjno imati u Grčkoj vladu koja je protivna oblicima politike koja je dovela do rastuće nejednakosti u toliko naprednih zemalja, i koja je posvećena samo bildanju snage i stvaranju vrlo male ultrabogate elite. Kaznenim postupcima nastoje osakatiti takvu grčku politiku, tjerajući Tsiprasa da podlegne pritiscima i da prihvati nepogovorno želju središnjih sila.
Rezultati referenduma, kakvi god oni bili, biti će teški i rizični. Ako Grci glasaju za, depresija će se nastaviti unedogled, do razine kada će Grčka ući među najsiromašnije zemlje svijeta kojima se dug oprašta. Ako glasaju ne, to bi bila jedna mogućnost da Grci sami preuzmu svoju sudbinu, ali taj put je bremenit i vrlo složen.
I ima posljedice. Grčka je već sada, bez obzira na izglede referenduma, čisti poraz Europske unije. Trenutačna kriza nije samo odraz propasti moderne grčke države, već i propast europskog sna o jedinstvu, miru i prosperitetu. Europska unija je u svojoj biti mitološki simbol željenog egzemplarizma. Temeljena na ratovima, fašizmu, komunizmu i okupacijama prošlosti, ona je izrasla kao svojevrstan 'kraj povijesti', kao oblik bolje budućnosti temeljene na demokraciji, vladavini prava i odbacivanju ekstremnog nacionalizma. Kako je jednom rekao Lord Patten, uspjeh unije jest u osiguravanju da Europljani provode vrijeme svađajući se oko ribolovnih kvota i proračuna, umjesto da ratuju. I to je dobro.
Rušenje diktature grčke vojne hunte 1974. bio je određen pokus novog modela Europe. Tranzicija u demokraciju na nacionalnoj razini bila je poduprijeta europskom integracijom. Europska zajednica je bila viđena kao najjače oruđe za širenje stabilnosti i demokracije. Ona je postala snažan znak, simbol za nade mnogih država u dobro upravljanje i sigurnu demokraciju. Ova nada je bila živa još donedavno. Primjerice, u Ukrajini su se europske zastave vijorile još 2014., kao simboli ove jake ideje.
EU je na neki način postala novom ideologijom. Uobičajene ideologije možda su se iskoristile do svojih krajnosti, ali ljudska potreba za definiranjem i redefiniranjem egzistencijalne lokacije u suprotnostima značenja i znakovitosti i dalje se nastavlja. Jezik koji se upotrebljava pun je simbola i utopija. Unija jest jedna takva utopija koja svojim sociostrukturalnim, kulturalnim i povijesnim simboličkim snagama vodi u kraj ideologije i kraj povijesti.
Ali, Grčka je dokončala taj san i potvrdila već dugo naslućivane sumnje u nedostatke europskog uzoritog modela, te je postala simbolom noćne more zvane disintegracija Europske unije. Ako bi Grčka napustila eurozonu i samu Uniju, a nakon čega bi se povuklo i pitanje ostanka Velike Britanije u Uniji, onda bi se urušila fundamentalna pretpostavka Unije, a to je da je pridruživanje europskom klubu najbolje jamstvo za budući prosperitet i stabilnost. No, i ako ostanu Grci u uniji, poveznica između Bruxellesa i prosperiteta biti će oslabljena. Borbom za propali ekonomski eksperiment – euro – sada prijeti uništavanju bogatstva, stabilnosti i europske solidarnosti.
Istovremeno se zaboravljena geostrateška prednost Grčke vratila kao bumerang Bruxellesu. S mogućnošću grčkog izlaska iz Unije otvorile su se oči kako se Grčka nalazi na geostrateškom raskrižju između nestabilnog Bliskog istoka, uvijek sumnjivog Balkana i rastuće Rusije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
