Sve oči uprte su u Grčku dok se čeka rezultat napete igre Atene i njezinih kreditora. Kako odmiče ova igra, sve više se pokazuje da su europski čelnici usredotočeni ne na novac i ekonomiju, već na moć i interese. Ako se ikad može govoriti o krizi europske demokracije, onda je to ovaj konkretan trenutak.
Grčka je desetljećima crpila fondove Europske unije, te živjela iznad svojih mogućnosti. Ugoda državnih službenika dolazila je do ekstravagancija poput 13. ili 14. plaće. Financijska povijest Grčke u dvadesetom stoljeću također pokazuje da grčka država nije znala gospodariti. Dihotomizacija drahme i monetarni potezi grčkih vlada nakon Prvog svjetskog rata bili su iskustvo koje je vodilo gospodarskom krahu Grčke i bankrotu države. U velikoj krizi dvadesetih godina, Grčka se spasila uvođenjem diktature Ionnisa Metaxasa.
Gomilanje dugova je ipak stvar poteza europskih birokrata. Grčka je u Europsku zajednicu ušla na krilima drugog vala demokratizacije u Europi, kada su južnoeuropske diktature (Grčka, Španjolska, Portugal) mirnim putem zamijenjene demokracijom. I danas se vodi rasprava o odluci da se praktično preko noći ove zemlje uvedu u Europsku zajednicu. Posebno je to bilo važno za Grčku, koja je geostrateški bila važna Europi i SAD-u. U vrijeme Hladnog rata, širenja NATO Saveza i EZ-a, Grčka je bila bastion zapadnog svijeta okružena sovjetskim satelitima i Jugoslavijom i Turskom. Problem Turske riješen je brzim ulaskom obiju zemalja u NATO, a EZ je kreditima nastojala očuvati grčku pripadnost zapadnoj politici. Time se suzbijala tradicionalna pripadnost jednog dijela grčkog stanovništva socijalističkoj ljevici, sklonoj suradnji sa Sovjetskim savezom preko svojih suboraca iz Grčkog građanskog rata koji su pobjegli u komunistički blok.
Kada više nije bilo geopolitičke brige oko grčkih nakana, krenula je naplata dugova. Međutim, Trojka (Europska komisija, Europska središnja banka i Međunarodni monetarni fond) je prije pet godina odlučila pokrenuti niz koraka koji više liče na osvetu nego na naplatu dugova. Rezultat takve politike jest 25 posto pada BDP-a zemlje u kojoj je sada više od 60 posto mladih nezaposleno. Ova trojka je odbila prihvatiti odgovornost za sve procjene i modele koji su napravljeni s njihove strane. Ono što je neshvatljivo jest da ta trojka nije ni naučila ništa iz prethodnih pet godina jer i dalje zahtjeva korake koji će rušiti BDP zemlje. Ekonomisti diljem svijeta upozoravaju da je takav cilj ništa drugo do kazne. Čak da se grčki dug restrukturira do najvećih granica, zemlja će ostati u dubokoj depresiji. I sve to u zemlji koja je do sada pokazala nevjerojatni i povijesno za nju nezabilježeni uspjeh u transformaciji ogromnog primarnog deficita. Cijenu je platio grčki narod.
Naime, ogroman novac koji je otišao u Grčku, nije završio na dobrobit grčkog naroda, već u njemačke i francuske banke, u plaćanjima privatnim kreditorima koji su se na grčkom dugu neizmjerno obogatili. U nastojanju da spasi bankovni sustav u zemlji, Grčka je sebi uzela tek komadiće posuđenog novca.
Taj novac službenim međunarodnim kreditorima nije potreban jer čak i da se vrati, opet bi ga posudili Grčkoj. Ali, ne radi se ovdje o novcu, već se radi o regresivnim i kaznenim politikama, rokovima na kojima se jačaju mišići bogatih europskih zemalja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
