Gotovo gdje god pogledamo na današnjoj političkoj karti Europe možemo uočiti kako desnica ili je već došla do pozicije vlasti ili prema njoj grabi velikim koracima. Ako pak ne desnica onda se kroz te linije probijaju novi tzv. "anti-establišment" pokreti koji, ako ih se pita, egzistiraju negdje mimo političkog kompasa, no u suštini se oslanjaju na neke ranije isprobane metode, kao što je populizam, u kombinaciji s otporom prema postojećem status quo.
Desnica pak doživljava svoj "revival", mogli bismo reći, točno na vrijeme, jer takva pojava je vrlo specifična za post-krizne periode, a Europa je itekako pogođena velikom krizom koja je izbila prije 10 godina te svoje posljedice manifestira i danas.
Ali zašto baš "desnica" niče nakon ovakvih kriza? Djelomičan razlog za tu pojavu je činjenica da su bolje u stanju angažirati krizom preplašeni narod koji je, osjetivši posljedice na svojoj koži i svojem životnom standardu, spreman ne samo na brza rješenja već i na prva rješenja koja se nude. Desnica odlično barata ovim prostorom jer zna da pogođene mase nisu sada u raspoloženju da slušaju o uzrocima i teorijama već žele rješenja, ali i krivce.
Desnica je tu da odmah definira "krivce", čak iako isti nemaju nikakve veze s općom ekonomskom situacijom, ali će ih se na taj način predstaviti. Također će zauzeti i čvrsto negativan stav prema svakome tko bi mogao biti percipiran kao element povratka određenih segmenata upravo prebrođene krize, recimo prema imigrantima.
Dovoljno je laički pogledati tko danas u Europi odobrava ulazak velikog broja imigranata, a tko se istom procesu oštro protivi. Iako bi netko mogao reći da se radi o generalizaciji, čini se kako su najvoljniji imigrante s transparentima "refugees welcome" dočekivati oni koji će se nakon doze zdravog aktivizma povući natrag u svoje bolje gradske četvrti i živote gdje ih čekaju sigurni poslovi. Ili su pak motivirani osobnim dubokim političkim uvjerenjima, no to je već druga, manja skupina.
Za veći dio populacije, onaj dio koji po boljim gradskim četvrtima niti ne šeće, kamoli da si u istima može priuštiti lagodan život, imigrant je jedna sasvim druga pojava - to više nije napaćena duša koja je prevalila tisuće kilometara bježeći od bijede, rata i tragedije, već suparnik koji bi mogao uskoro preuzeti i to klimavo radno mjesto koje loše plaća, ali drži na životu. Ovaj je pak stigao iz zemlje gdje je možda i to loše nekakav luksuz pa će biti spreman raditi za još i manje - san svakog poslodavca.
Tu na scenu dolazi desnica i amplificira te strahove. I nije da za desnicu tada glasaju samo rasisti i ksenofobi (oni će glasati za desnicu i u boljim vremenima) već ljudi koji vodi instinktivni nagon za preživljavanjem i opstankom.
No, jesu li imigranti stvarno tolika prijetnja? U najvećem broju slučajeva ...
Desnica pak doživljava svoj "revival", mogli bismo reći, točno na vrijeme, jer takva pojava je vrlo specifična za post-krizne periode, a Europa je itekako pogođena velikom krizom koja je izbila prije 10 godina te svoje posljedice manifestira i danas.
Ali zašto baš "desnica" niče nakon ovakvih kriza? Djelomičan razlog za tu pojavu je činjenica da su bolje u stanju angažirati krizom preplašeni narod koji je, osjetivši posljedice na svojoj koži i svojem životnom standardu, spreman ne samo na brza rješenja već i na prva rješenja koja se nude. Desnica odlično barata ovim prostorom jer zna da pogođene mase nisu sada u raspoloženju da slušaju o uzrocima i teorijama već žele rješenja, ali i krivce.
Desnica je tu da odmah definira "krivce", čak iako isti nemaju nikakve veze s općom ekonomskom situacijom, ali će ih se na taj način predstaviti. Također će zauzeti i čvrsto negativan stav prema svakome tko bi mogao biti percipiran kao element povratka određenih segmenata upravo prebrođene krize, recimo prema imigrantima.
Dovoljno je laički pogledati tko danas u Europi odobrava ulazak velikog broja imigranata, a tko se istom procesu oštro protivi. Iako bi netko mogao reći da se radi o generalizaciji, čini se kako su najvoljniji imigrante s transparentima "refugees welcome" dočekivati oni koji će se nakon doze zdravog aktivizma povući natrag u svoje bolje gradske četvrti i živote gdje ih čekaju sigurni poslovi. Ili su pak motivirani osobnim dubokim političkim uvjerenjima, no to je već druga, manja skupina.
Za veći dio populacije, onaj dio koji po boljim gradskim četvrtima niti ne šeće, kamoli da si u istima može priuštiti lagodan život, imigrant je jedna sasvim druga pojava - to više nije napaćena duša koja je prevalila tisuće kilometara bježeći od bijede, rata i tragedije, već suparnik koji bi mogao uskoro preuzeti i to klimavo radno mjesto koje loše plaća, ali drži na životu. Ovaj je pak stigao iz zemlje gdje je možda i to loše nekakav luksuz pa će biti spreman raditi za još i manje - san svakog poslodavca.
Tu na scenu dolazi desnica i amplificira te strahove. I nije da za desnicu tada glasaju samo rasisti i ksenofobi (oni će glasati za desnicu i u boljim vremenima) već ljudi koji vodi instinktivni nagon za preživljavanjem i opstankom.
No, jesu li imigranti stvarno tolika prijetnja? U najvećem broju slučajeva ...
