Koliku prekretnicu predstavlja današnja njemačka potvrda da će svoje Leopard 2 tenkove ipak poslati u Ukrajinu? Popriličnu, jednu od najvećih od početka rata u Ukrajini.
Odluka dolazi svega nekoliko dana nakon sastanka u američkoj vojnoj bazi Ramstein na zapadu Njemačke gdje inicijalno konsenzus nije postignut te je izgledalo, tek naizgled, da će Njemačka nastaviti pružati otpor po ovom pitanju iako je već tada bilo jasno da aktualna administracija na čelu s kancelarom Olafom Scholzom jednostavno nema ni prostora ni poluge.
Zapravo imajući u vidu da popuštanje dolazi tako brzo, da njemačko "povijesno NE" nije izdržalo čak ni tjedan dana, možemo biti skeptični i u sam inicijalni čin protivljenja. Je li možda Scholz prvotno rekao "ne" samo da bi tu slabašnu liniju otpora mogao pokazati nekome doma? Ako i jest tako malo tko će mu vjerovati ako jednog dana krene pričati o tome kako je, eto, pokušao, ali je pritisak bio prevelik...
Ali i bio je, samo što je Scholz to znao već na samom početku, a ovo njegovo kolebanje sad dolazi kao politkanstvo loše izvedbe jer jedino to mu je u nezavidnoj poziciji i ostalo. Njegova vladajuća koalicija ispunjena je s akterima koji se slobodno mogu opisati kao pro-ukrajinski jastrebovi i dok mu isti vode dva glavna resora "sav otpor je uzaludan".
Djelomična enigma će pak ostati ostavka ministrice obrane Christine Lambrecht koju je manje od 24 sata pred američko-sponzorirani sastanak u Ramsteinu nasljedio Boris Pistorius (oboje iz SPD-a). Ovako bi priča mogla zvučati kao da je Lambrecht bila protiv pa je stoga smijenjena, no teško da ima istine u tome pošto se svakako nije tako postavila. Prije će biti da je u ovom sudbonosnom trenutku po Njemačku i Europu bilo sasvim nebitno tko je na funkciji ministra obrane, a možda čak i kancelara.
A trenutak svakako jest sudbonosan.
Odluku o slanju naprednih tenkova Leopard 2, opakih strojeva koji teže preko 60 tona, nastoji se sad prikazati kao da je riječ o naočalama za noćni vid... Tako su se odmah pojavili medijski napisi o tome kako će tenkovima trebati dosta vremena da budu dostavljeni, da se Ukrajinci nauče upravljati njima, a povrh toga im se odjednom umanjuje i vojna važnost u stilu "nije da će Leopard 2 odrediti tijek rata".
Ali tenkovi Leopard 2 već su upravo odredili tijek rata, ne u onom frontalnom smislu koji se tek očekuje na teritoriju Ukrajine, već u smislu produbljivanja sukoba i podizanja istog na jednu dosta višu razinu. Ako bismo osmislili ljestvicu na kojoj nula predstavlja potpuno neutralnost i izolaciju od rata u Ukrajini, a desetka direktno sudjelovanje u tom ratu, onda je ovo za Europu vjerojatno skok s razine 6 na razinu 8.
Zašto se Europa (druge zemlje će uvelike slijediti primjer Njemačke) odlučila sad na ovakav potez, a do sad je bila suzdržana? Više je razloga, ali jedan je ključan - osjećaj da rat ulazi u fazu gdje će netko biti poražen. Na početku su bili gotovo pa uvjereni (kao i svi) da će Rusija s relativnom lakoćom dobiti rat. Zatim su bili iznenađeni sa snagom kojom Ukrajina, nakon što joj je osigurano oružje, uspijeva zaustaviti ruske snage te ih na nekim važnim mjestima i odbaciti. Sad pak ponovno osjećaju da bi Rusija mogla preuzeti inicijativu, a naznake toga vide u padu Soledara, sve snažnijem obruču oko Bahmuta te upravo pokrenutoj ruskoj ofenzivi u regiji Zaporožje.
Nagovještaj zaokreta prema ruskoj inicijativi mogao se, kad bi se htjelo, iskoristiti za poticanje diplomacije i mirovnih pregovora, no očito je donijeta čvrsta odluka da se neće ići prema tome. Iz Moskve čak sugeriraju da su bili u jednom trenutku blizu uspostavljanja diplomatskog proboja s Ukrajinom te da je Zapad zatim blokirao te napore. Koliko je to istina, teško je reći, no ove odluke o intenzivnijem naoružavanju Ukrajine govore same za sebe.
Europa se osjeća ohrabreno činjenicom da zima ide, a posljedice po nju nisu ni približno onako velike kako se strahovalo prošle jeseni. Ovo je idealan trenutak za sve pro-ratne jastrebove da dobiju ono što žele. U Europi se stvara jedna poprilično opasna iluzija da se Rusiju može i treba vojno poraziti preko Ukrajine, što je gotovo pa pozivanje na puno veću eskalaciju.
Jer ako je Europa sebe dovela u situaciju da misli kako "nema što izgubiti", Rusija će kao jedino rješenje vidjeti poteze kojima će Europi ponovno dati do znanja da "ima što za izgubiti".
Zadnji veliki rat na prostoru Europe, Drugi svjetski rat, počeo je agresijom Berlina i završio se u razrušenom Berlinu, simboličnim podizanjem sovjetske zastave iznad Reichstaga i Hitlerovim samoubojstvom u bunkeru. Neki očito gotovo mesijanski sad zamišljaju "revanš" koji bi se, po toj liniji posljedica, trebao završiti u razrušenoj Moskvi (a Putina se od prvog dana vrlo direktno komparira s Hitlerom). To su, malo je reći, vrlo opasne, zapravo besmislene ideje.
U Drugom svjetskom ratu čim je jedna od sila uspjela proizvesti atomsko oružje odmah ga je i iskoristila. Bio je to tada SAD, a u ulozi žrtve se našao Japan. No, da je bilo tko drugi prvi razvio takvo oružje vjerojatno bi ga isto bez previše razmišljanja upotrijebio. U nekoj paralelnoj povijesti umjesto Hirošime bila bi uništena Moskva, ili pak Berlin.
U ovoj pak sadašnjosti, o kojoj kad bi se čitalo iz povijesnih udžbenika jako podsjeća na napetosti pred izbijanje svjetskog rata, nemoguće je očekivati reprizu nečeg što se dogodilo prije skoro pa cijelog stoljeća. Nemoguće je očekivati da rat ne bi postao nuklearan - bar po nekoga. Možda ne bi Rusija i NATO krenuli jedni na druge ispucavati nuklearne rakete, zbog određene odbojnosti prema uzajamno osiguranom uništenju, ali bi svakako mogli nastradati ciljevi koji nisu pokriveni Člankom 5.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.