Europa lažnom zabrinutošću daje zamah Izraelu: Licemjerne zapadne deklaracije o priznanju Palestine, bez ikakvog spominjanja sankcija ili bojkota, potiču potpunu okupaciju Gaze, još veću brutalnost te trajnu eliminaciju čak i teoretske Palestine
Netanyahuova najava "potpunog osvajanja Pojasa Gaze" zvuči kao konačni čin rata koji je odavno prešao granicu prihvatljivog. Nakon gotovo dvije godine neprekidnog bombardiranja i kopnenih upada, izraelski premijer sada pred vlastitim kabinetom nudi jednostavnu formulu: uništiti Hamas do posljednjeg tunela, a teritorij staviti pod izraelsku čizmu. Neskriveni cinizam najviše dolazi do izražaja u trenutku kada čak i zapadni mediji gotovo svakodnevno koriste riječ "genocid". Dakle, suočen s rastućim međunarodnim pritiskom i bojazni da bi se jednog dana mogao naći pred sudom povijesti, Netanyahu bira strategiju bijega naprijed - okupirati sve, suzbiti svaku raspravu o palestinskoj državnosti i ugušiti svjedoke na terenu.
U Bruxellesu, Parizu i Londonu političari u isto vrijeme prijete "skorašnjim priznanjem Palestine". Iako na naslovnicama te geste izgledaju hrabro, realnost je brutalna: nitko od njih nije spomenuo sankcije, embargo na oružje ili čak prekid lukrativnih izraelskih softverskih i sigurnosnih ugovora. U odsutnosti stvarnog pritiska, Tel Aviv te prijetnje tumači kao diplomaciju bez zuba. Rezultat je apsurdan: što su europske deklaracije glasnije, izraelske bombe padaju žešće, a sada se otvara i opcija kopnenog "čišćenja" preostale trećine enklave koja još nije pod punom izraelskom kontrolom.
Ta dvoličnost Zapada je još snažniji raspad moralnog kompasa koji se nekoć pozivao na univerzalna ljudska prava. Dok je protiv Rusije, Kine ili Irana dovoljan mig pa da se uvedu masovne sankcije, Izrael prolazi nekažnjeno i nakon šest desetljeća okupacije, stotina rezolucija UN‑a i, prema posljednjim podacima, više od 60,000 ubijenih Palestinaca otkako je počela operacija "Željezni mač". Pragmatična računica zapadnih elita uvijek prevagne: Izrael je "naš" i strateški koristan, pa stoga ne može biti proglašen negativcem, koliko god ruševina ostane iza IDF‑a.
U tom kontekstu prijetnje priznanja palestinske države postaju taktička magla. Čak i ako ih sutra zaista potpiše deset europskih vlada, gdje će ta država fizički postojati? Pod koji će se to toponim smjestiti ako je sjever Gaze sravnjen, sredina pretvorena u zonu smrti, a jug pod trajnom blokadom? Isti obrazac već se vidi na Zapadnoj obali, gdje je proces aneksije toliko poodmakao da Trumpovu administraciju više nitko ni ne pita kad će formalno priznati izraelski suverenitet nad tzv. C područjima. S Golanom se isti eksperiment pokazao politički bezbolnim. Logika kaže da će Washington, posebice pod Trumpom, bez imalo zadrške preslikati taj model i na preostale palestinske teritorije.
Izrael time dobiva dvostruku poruku. Prva, izrečena: Zapad se navodno "ljuti" i "očekuje deeskalaciju". Druga, puno važnija, dolazi između redaka: završite posao dok vam se još može progledati kroz prste. Netanyahu to čita bolje od bilo kojeg spin‑doktora u State Departmentu, pa u domaćem diskursu otvoreno prezire čak i vlastiti Vrhovni stožer ako mu se usudi proturječiti. "Ako ne paše načelniku Glavnog stožera, neka podnese ostavku", prenijeli su izraelski mediji njegov komentar.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
