U Armeniji ne jenjavaju prosvjedi na ulicama glavnog grada Erevana. Deseci tisuća ljudi okupljeni u razne političke i građanske skupine krenuli su u protuvladine prosvjede pod nazivom Meržir Seržin (Odbaci Serža). Prosvjedi i marševi se organiziraju protiv dosadašnjeg predsjednika Armenije, a od sada premijera Serža Sargasijana i njegove grozničave borbe za moć, a predvodi ih čelnik Stranke građanskog ugovora i parlamentarni zastupnik Nikol Pašinijan.
Prosvjedi u ovoj kavkaskoj zemlji započeli su u ožujku, kada su članovi Republikanske stranke najavili kako nije isključeno da će se Serž Sargasijan nominirati za premijersku poziciju. Prosvjednici su blokirali sjedište vladajuće stranke 14. travnja, gdje su se trebali okupiti stranački čelnici i formalno nominirati Sargasijana za premijera. Zbog toga je Republikanska stranka održala svoj susret izvan Erevana i jednoglasno nominirala dosadašnjeg predsjednika za premijera, u čemu im se pridružio koalicijski partner, Armenska revolucionarna federacija – Dašnaksutjun.
Nakon tog biranja, prosvjedi su se nastavili, unatoč tome što je policija došla na ulice i počela privoditi ljude. Novopostavljeni premijer je zatražio od vlade da uzme nazad u svoje vlasništvo predsjedničku privatnu kuću koju je vlada poklonila Sargasijanu, kako bi se napravio iskaz dobre volje, ali broj ljudi na ulicama je 21. travnja dosegao preko 50 tisuća ljudi. Prosvjedi su se počeli širiti i izvan glavnoga grada. Pašinijan je počeo zagovarati nacionalnu baršunastu revoluciju koja bi srušila Sargasijana i zaustavila promjene u ustavu kojima se povećavaju ovlasti premijera. Pašinijan je potaknuo prosvjednike da zauzmu zgrade državnog odvjetnika i Vrhovnog suda. Zbog ozbiljnosti stanja, Sargasijan je pozvao Pašinijana na pregovore 22. travnja, unatoč tome što je Pašinijan prihvatio razgovor samo pod uvjetom premijerove ostavke. Susret je trajao tri minute. Sargasijan je izašao sa sastanka optužujući oporbu za ucjenu. Odmah nakon sastanka, Pašinijan je poveo veliku skupinu prosvjednika na Trg Republike i započeo dugi marš po glavnim erevanskim ulicama, samo da bi se suočili s policijom koja je uhitila 232 prosvjednika, među kojima i nekoliko parlamentarnih zastupnika. Napokon je uhićen sam Pašinijan.
Prosvjednici se ponajviše protive promjenama armenskog ustava iz prosinca 2015. godine kojim se postavljaju nove ovlasti premijera, a smanjuju zadaće predsjednika. Proveden je i referendum na temelju čijih rezultata je promijenjen politički sustav iz predsjedničke u parlamentarnu republiku. Te promjene, tvrdi oporba, služe zadržavanju vlasti u rukama Sargasijana. Novi predsjednik Armen Sarkisian nema ništa protiv svoje predstavničke i protokolarne funkcije, pa protivnici Republikanske stranke smatraju kako je time Sargasijan dobio priliku doživotnog predsjednika. Promjene ustava provela je Republikanska stranka, najveća nacionalna konzervativna politička stranka u Armeniji. To je prva stranka koja je nastala i registrirana u neovisnoj Armeniji, najveća stranka desnog centra koja nadzire većinu vladinih ureda u Armeniji. Kao tipična poslijesovjetska stranka moći, ogrezla u korupciju i poveznicu sa sumnjivim oligarsima, Republikanska stranka okuplja državne i javne službenike, bogate poduzetnike čiji uspjeh ovisi o poveznicama s vladom i druge pobornike vlasti iako stranka sama po sebi nema značajniju političku ideologiju. Ipak, neki članovi stranke govore kako se ona temelji na 'ceghakronu', armenskoj nacionalnoj ideji s početka 20. stoljeća koju je stvorio Garegin Nždeh i koja smatra da su armenski nacionalni identitet i država usko vezani uz armensko pravoslavlje i armenski etnicitet. Stranka je na vlasti u Armeniji od 1995. godine, a dala je i dva predsjednika: Roberta Kočarijana (2003-2008) te Serža Sargasijana (2008-2018).
Prosvjedi u Armeniji, međutim, imaju opet biljeg obojenih revolucija koje se izvode diljem postsovjetskog prostora. Oporbene stranke pozivaju na građanski neposluh, a prosvjedima se priključuju i brojne osobe iz javnog i kulturnog života, kao što je Serž Tankian iz glazbenog sastava System of a Down koji se obratio aktivistima s obećanjem svoje solidarnosti i potpore te rušenjem jednopartijske vlasti u Armeniji. Posebno su glasni i predstavnici skupine Armenaca u dijaspori. Svi oni žele spriječiti Sargasijana da dobije svoj treći politički mandat koji se lako može pretvoriti u četvrti nakon prvih četiri godine na vlasti kao premijer.
Unutarnji politički problemi Armenije se ipak ne mogu sagledavati izvan konteksta vanjskopolitičkog položaja ove zemlje. Godinama Europska unija, Sjedinjene Države i NATO Savez pokušavaju odvući Armeniju iz čvrstog prijateljskog odnosa pa čak i saveza koji Erevan ima s Rusijom. Ujedno se može iskoristiti nestabilnost Armenije za povećanje kaosa na južnim ruskim granicama u vrijeme kada su mnoge zapadne strategije usmjerene protiv Rusije. Kao i drugdje na Kavkazu, zapadne strukture su u posljednjih tridesetak godina ulagale u financiranje javnih i privatnih organizacija u Armeniji, u izgradnju civilnog društva i stvaranje nevladinih organizacija s jasnim političkim projektima. Predstavnici tih prozapadnih organizacija aktivno sudjeluju u prosvjedima, a njihovi mediji pokrivaju svaki pedalj Erevana.
Armenija je saveznik Rusije i sudjeluje u brojnim euroazijskim inicijativama. Članica je Organizacije povelje kolektivne sigurnosti (CSTO) i Euroazijske ekonomske unije (EAEC), a Zapad zabrinjava i to što Erevan ima dobre odnose s Iranom. U mjestu Gjumri nalazi se i velika ruska vojna baza. Pragmatizam armenske vlade je ipak vidljiv, pa se Erevan pokušava prikazati kao neovisna, gotovo nesvrstana zemlja. Tako je 2017. godine Armenija potpisala Sveobuhvatni i prošireni ugovor o partnerstvu s Europskom unijom, kakav su prije toga potpisale i Ukrajina, Gruzija i Moldova. Armenska vojska i policija počela je bliže surađivati s NATO-ovim stručnjacima, a u Erevanu je najveće američko veleposlanstvo na Kavkazu. Posljedice su vidljive u ovim izborima, gdje se govori da je Sargasijan ne samo diktator, nego Kremaljski krvnik, čime oporba jasno ukazuje da prosvjedi imaju i vanjskopolitički karakter. Istovremeno, među tom oporbom ima i dosta nacionalista koji optužuju Sargasijana da slijepo vjeruje Kremlju koji se sve više okreće Azerbajdžanu u vezi statusa Gornjeg Karabaha.
Sargasijan je već izjavio kako se Armenija nalazi u revolucionarnom stanju. Tromilijunska zemlja već ima jedno desetljeće iskustva mirnih prosvjeda, no ovaj pokret je drugačiji. Organizacijski je bolji, vodi se s terena, a ne iz parlamentarnih klubova i čini se da ima svoju vlastitu upravu. Nenasilje je i dalje ideja vodilja svih ovih prosvjeda. Taj način se pokazao kao najboljim instrumentom političke akcije protiv nepoželjne vlasti, zbog čega privlači sve više ljudi na ulice, posebno one koji se groze nasilja i borbe. Time Armenci postavljaju zanimljiv institucionalni temelj države. No, ako Sargasijan ode, pitanje i dalje ostaje hoće li Armenija i dalje ovisiti o vanjskoj pomoći Rusije ili će se, poput Gruzije, prikloniti Zapadu očekujući obećanja i poteze zapadnih vlada koji su u potpunosti izostali u susjednom Tbilisiju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
