14. listopada 1944. dvoje nacističkih časnika su se pojavili na vratima feldmaršala Erwina Rommela, jednog od najsposobnijih i najcjenjenijih generala Drugog svjetskog rata koji je zbog svojih vojnih uspjeha protiv Saveznika u Sjevernoj Africi dobio nadimak Pustinjska Lisica. Optužujući ga za sudjelovanje u neuspjeloj uroti da se ubije Adolfa Hitlera, časnici su mu ponudili izbor: suđenje zbog izdaje ili samoubojstvo. Svjestan da ga smrt čeka u oba slučaja, Rommel je progutao kapsulu cijanida u zamjenu za imunitet svoje obitelji.
Iako će ostati zapisan u povijesti kao vojni genije, Rommel je dolazio iz obitelji koja nije imala vojnu tradiciju. Njegova sestra ga je opisala kao blago i poslušno dijete. Razvijajući zanimanje za matematiku i inženjerstvo, od 14 godine pokazuje talent za izgradnju motora i malih letjelica. Bez dobrih ocjena koje bi mu omogućile pohađanje sveučilišta, razmišljao je o radu u tvornici zrakoplova u blizini svog rodnog grada u južnoj Njemačkoj. Ali njegov otac, ravnatelj škole, pozvao ga je da razmotri vojsku umjesto toga. Nakon što su ga topništvo i inženjeri odbacili, 18-godišnji Rommel je 1910. prihvaćen u pješadiju kao kadetski časnik. Ostati će u vojsci do kraja svoga života - daleko od životnog puta njegova oca i drugih rođaka koji su vojsku napustili nakon odrađivanja obveznog vojnog roka.
Iako je Rommel poznat po svojim postignućima za vrijeme Drugog svjetskog rata, on se već za vrijeme Prvog počeo isticati hrabrošću i taktičkim djelovanjem. Sudjelujući u opasnim napadima i misijama izviđanja tijekom Prvog svjetskog rata, njegovi su se ljudi često šalili: "Gdje je Rommel, tamo je fronta." Ali sve to vojno djelovanje, uključujući i jedan 52-satni period u kojem je njegova jedinica zarobila oko 9.000 talijanskih zarobljenika , došao je s cijenom. U rujnu 1914., na primjer, Rommel je jurišao na tri francuska vojnika s bajunetom nakon što je ostao bez streljiva, da bi bio ranjen u bedro tako snažno da mu se otvorila rana veličine šake. Tri godine kasnije, u Rumunjskoj je izgubio poprilično krvi nakon što je pogođen u ruku, a uz to kontinuirano je patio od bolova u želucu, groznice i iscrpljenosti. Još više fizičkih poteškoća počelo se pojavljivati tijekom Drugog svjetskog rata; od upale slijepog crijeva do rane na licu od gelera granate. Zatim, uoči D-Day invazije, saveznički zrakoplov je pogodio Rommelov kabriolet dok je vozio kroz Normandiju u Francuskoj, što je rezultiralo izletavanjem s ceste. Kad se prašina smirila, Rommel je bio bez svijesti, s višestrukim frakturama lubanje i komadićima stakla u licu. Da bi se prikrilo naknadno prisiljeno samoubojstvo popularnog generala, nacistički dužnosnici rekli su javnosti da je umro kao posljedica tih ozljeda, a istina je izašla na vidjelo tek nakon kraja rata.
Nakon Drugog svjetskog rata, Zapadni Saveznici, sada u ideološkoj borbi sa Sovjetskim Savezom, počeli su ulagati napore da ponovno ožive reputaciju Njemačke. Pri tome su prikazali Rommela kao viteškog borca, ukazujući, između ostalog, da se očigledno nikada nije pridružio Nacističkoj stranci. Ipak, njegovo divljenje Hitleru je neupitno. Kada je Hitler uzeo vlast, Rommel je pozdravio njegove planove za remilitarizaciju Njemačke, nazvavši Führera "ujediniteljem nacije". Kasnije, kad su se dvojica muškaraca bolje upoznali na početku invazije Poljske (što mu je omogućilo dodjeljivanje pozicije zapovjednika divizije u Francuskoj), Rommel je pisao svojoj supruzi da "Führer zna što je ispravno za nas. "Također je pohađao tečajeve nacističke indoktrinacije i potpisivao svoja pisma sa " Heil Hitler! " Hitler mu je čak dao kopiju knjige " Mein Kampf ". Tek kasnije, kada je uvidio da je poraz neizbježan, Rommel je postao svjestan ludosti nacističkih vlasti koje su podržavale borbu do samog kraja te je uvidio da Njemačka mora početi pregovarati sa Saveznicima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
