Prije samo nekoliko godina Zapad je gledao na Tursku kao pozitivnu silu u nasilnom dijelu svijeta, kao model za Bliski istok sa svojim sekularnim i modernim imidžom, parlamentarnom demokracijom i brzim razvojem liberalne ekonomije. To je sve sada povijest, a jedna od sličnih poraza jest i vanjska politika Turske s obzirom da se država nalazi u zategnutim odnosima s ključnim regionalnim dionicima, ali i sa SAD-om, Rusijom i Europom.
Napete odnose Ankara ostvaruje s Iranom, Egiptom, Jordanom. Na svijetlu dana se prikazuju dobri odnosi sa Saudijskom Arabijom i Katarom, ali oni nisu dovoljni za široku zaštitnu barijeru i ne pružaju dovoljno proaktivnosti u regionalnim razvojima. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je stvorio jednodimenzionalan i općenito nasilan pristup vanjskoj politici koji se od slavne ideje bivšeg premijera Ahmeta Davutoglua o nula problema sa susjedima pretvorilo u sve probleme sa svima. Erdoganov nastup možda favorizira njegovo biračko tijelo ali on nije povećao turski utjecaj izvan granica. Ali ipak se razvio jedan put koji ukazuje da Turska i te kako dobro zna gdje će prometnuti svoje usmjerenje.
Prvi vanjskopolitički posjeti Erdogana nakon referenduma koji je pokrenuo strukturalnu transformaciju državnog sustava prema izvršnoj ulozi predsjednika bili su okrenuti Istoku. Prvo je 30. travnja i 1. svibnja posjetio Indiju, potom je 3. svibnja otputovao u Soči vidjeti se s ruskim kolegom Vladimirom Putinom. Nakon toga je posjetio Kuvajt 8. svibnja, a tjedan dana kasnije odletio je u Kinu gdje se susreo s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom i sudjelovao na regionalnom forumu za suradnju. Erdogan je 16. svibnja bio i kod Donalda Trumpa, ali se svi slažu da je taj posjet bio fijasko. Američka vlada je, unatoč turskim zahtjevima, odlučila dati teško naoružanje sirijskim Kurdskim narodnim zaštitnim jedinicama. Zbog toga je euroazijska orijentacija Turske postala još dubljom i prisutnijom u raspravama i u institucijama.
Erdogan je prihvatio euroazijansku viziju nakon što je niz instituta i think tankova na području vanjske politike, obrane i sigurnosti počelo širiti ovu ideju kroz državnu birokraciju, sigurnosni sektor i akademski sektor. Turski think tankovi kao što je Turski azijski centar za strateške studije, Institut Anka, Centar za bliskoistočne strateške studije, Institut Turska 21. stoljeća, Institut strateške misli i drugi stvorili su zamisao da je Zapad slomljen te da se Turska mora okrenuti istoku.
Prema tim idejama, geostrateški i geoekonomski se svjetski centar seli na Istok, a Turska je ulazna zemlja tog velikog Istoka u vrijeme kada svjetski poredak pod zapadnom dominacijom jenjava i nije više sposoban rješavati globalne sigurnosne probleme. Politička i sigurnosna integracija Zapada vuče Tursku prema novom Ugovoru iz Sevresa (povijesni ugovor kojim je Osmansko carstvo kažnjeno za prisustvovanje u Prvom svjetskom ratu na strani Njemačke) pa je proces pozapadnjenja tijekom dva stoljeća u potrebi za ozbiljnim kritičnim promišljanjem.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
