Prije samo nekoliko godina Zapad je gledao na Tursku kao pozitivnu silu u nasilnom dijelu svijeta, kao model za Bliski istok sa svojim sekularnim i modernim imidžom, parlamentarnom demokracijom i brzim razvojem liberalne ekonomije. To je sve sada povijest, a jedna od sličnih poraza jest i vanjska politika Turske s obzirom da se država nalazi u zategnutim odnosima s ključnim regionalnim dionicima, ali i sa SAD-om, Rusijom i Europom.
Napete odnose Ankara ostvaruje s Iranom, Egiptom, Jordanom. Na svijetlu dana se prikazuju dobri odnosi sa Saudijskom Arabijom i Katarom, ali oni nisu dovoljni za široku zaštitnu barijeru i ne pružaju dovoljno proaktivnosti u regionalnim razvojima. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je stvorio jednodimenzionalan i općenito nasilan pristup vanjskoj politici koji se od slavne ideje bivšeg premijera Ahmeta Davutoglua o nula problema sa susjedima pretvorilo u sve probleme sa svima. Erdoganov nastup možda favorizira njegovo biračko tijelo ali on nije povećao turski utjecaj izvan granica. Ali ipak se razvio jedan put koji ukazuje da Turska i te kako dobro zna gdje će prometnuti svoje usmjerenje.
Prvi vanjskopolitički posjeti Erdogana nakon referenduma koji je pokrenuo strukturalnu transformaciju državnog sustava prema izvršnoj ulozi predsjednika bili su okrenuti Istoku. Prvo je 30. travnja i 1. svibnja posjetio Indiju, potom je 3. svibnja otputovao u Soči vidjeti se s ruskim kolegom Vladimirom Putinom. Nakon toga je posjetio Kuvajt 8. svibnja, a tjedan dana kasnije odletio je u Kinu gdje se susreo s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom i sudjelovao na regionalnom forumu za suradnju. Erdogan je 16. svibnja bio i kod Donalda Trumpa, ali se svi slažu da je taj posjet bio fijasko. Američka vlada je, unatoč turskim zahtjevima, odlučila dati teško naoružanje sirijskim Kurdskim narodnim zaštitnim jedinicama. Zbog toga je euroazijska orijentacija Turske postala još dubljom i prisutnijom u raspravama i u institucijama.
Erdogan je prihvatio euroazijansku viziju nakon što je niz instituta i think tankova na području vanjske politike, obrane i sigurnosti počelo širiti ovu ideju kroz državnu birokraciju, sigurnosni sektor i akademski sektor. Turski think tankovi kao što je Turski azijski centar za strateške studije, Institut Anka, Centar za bliskoistočne strateške studije, Institut Turska 21. stoljeća, Institut strateške misli i drugi stvorili su zamisao da je Zapad slomljen te da se Turska mora okrenuti istoku.
Prema tim idejama, geostrateški i geoekonomski se svjetski centar seli na Istok, a Turska je ulazna zemlja tog velikog Istoka u vrijeme kada svjetski poredak pod zapadnom dominacijom jenjava i nije više sposoban rješavati globalne sigurnosne probleme. Politička i sigurnosna integracija Zapada vuče Tursku prema novom Ugovoru iz Sevresa (povijesni ugovor kojim je Osmansko carstvo kažnjeno za prisustvovanje u Prvom svjetskom ratu na strani Njemačke) pa je proces pozapadnjenja tijekom dva stoljeća u potrebi za ozbiljnim kritičnim promišljanjem.
Zapadnocentrične međunarodne organizacije kao što su Europska unija i NATO su u strukturalnim krizama, a proces globalizacije u kojemu neproporcionalno zarađuje Zapad, stvara značajne nejednakosti pa Turska jasno postaje zemlja koja se nalazi u raskoraku između globalnog kapitalizma i struktura nacionalne države. NATO, SAD i europske zemlje su ugrozile legitimnost turske granice prema Siriji i Iraku i zaustavljaju borbu Ankare protiv terorizma. S obzirom da oni više nemaju zabrinutost za Tursku i njenu sigurnost, Ankara mora stvoriti novu vanjskopolitičku viziju i osloniti se na vlastite snage.
Euroazijanstvo nije, dakako, turska ideja. Stigla je prije svega unutar ruske geostrategije, a osobito u radovima Aleksandra Dugina. U Turskoj postoji mala, ali glasna Domovinska stranka koju vodi Dogu Perincek i za koju se smatra da je glavni glas ruskog lobija u zemlji. Prema njihovim idejama, Turska mora ući u pravi i čvrsti savez s Rusijom, baš kao što je Kemal Ataturk to radio u ranim protuimperijalističkim danima i u suradnji sa Sovjetima. Rusija je prirodni predvodnik Euroazije u području vanjske politike, obrane i sigurnosti. Perincek naglašava da se Turska prvo mora izvući iz NATO Saveza, za koji smatra da je breme koje su Amerikanci nametnuli Turskoj kako bi upravljala obrambenim i sigurnosnim pitanjima.
Turska sebe vidi kao predvodnika panturkijskog euroazijanizma. Ovo je postarija ultranacionalistička i iredentistička ideja, u kojoj Turska odbacuje veze i s Europom i s Rusijom, smatrajući i jedno i drugo središtem protuturskih ideja. Zasniva se na zajedničkom porijeklu turkijskih naroda i jezika te se vidi kroz brzo otvaranje Turske prema srednjoazijskim zemljama u kojima žive turkijski narodi. Savez temeljen na zajedničkim etničkim korijenima bi se mogao potom širiti Bliskim istokom pod turskim vodstvom, a uključuje Azerbajdžan, Kazahstan, Kirgistan, Turkmenistan i Uzbekistan.
U tom smislu je pandan etničkom i nacionalističkom viđenju islamistički euroazijanizam u kojemu se upozorava da je Turska baštinik osmanskog i islamskog naslijeđa, te da je to ispravni put spram onoga gdje se Turska povezuje sa Zapadom ili s Rusijom. Turska osmanska prošlost i islamski identitet daju pravo Ankari da preuzme globalnu ulogu od koje ne može pobjeći i kojoj se mora vratiti prije ili kasnije. Podupiratelji ukazuju na viziju globalne muslimanske zajednice u kojoj će Turska postati glavna sila u stvaranju novog pravednog poretka osobito u sunitskom svijetu. Samo tako bi mogao nastati snažan sunitski blok koji bi se mogao takmičiti u multipolarnom svijetu sa Zapadom, Rusijom i Kinom.
Sam Erdogan ima svoju viziju euroazijanizma u osiguravanju kontinuiteta države i jačanja poveznice države i nacije. Podupiratelji ove karizmatične vizije gdje je Erdogan u sredini smatraju da je Zapad neprijateljski nastrojen prema Turskoj jer je Erdogan jak vođa. Istovremeno, turski predsjednik ima sposobnost riješiti većinu problema s Istokom, osobito na Bliskom istoku. Njegovo vodstvo je vratilo Tursku na globalnu pozornicu i prijeti interesima SAD-a i Europe. Erdogana se smatra vođom koji je promijenio Tursku više nego itko, ali na temelju morala i islamske etike. To je izazov i pobuna protiv zapadnocentričnog svjetskog poretka.
Dakle, sve vizije buduće Turske vanjske politike ne samo da ne uključuju Zapad, već se bore protiv njegovog utjecaja. Ipak je i dalje pitanje koliko je ozbiljnosti u tim promišljanjima, te da li će ona biti primarno gospodarski orijentirana ili su naznaka strukturalnih promjena u turskoj vanjskoj politici i strateškoj viziji. Svakako se nešto događa u obrambenom i vojnom smislu jer je Ankara proširila svoj utjecaj i sada ima prisustvo u Afganistanu, Kosovu, Bosni i Hercegovini i Iraku s humanitarnim, obrazovnim, graditeljskim i mirovnim misijama. Osim toga želi proširiti svoje prisustvo u vojnoj bazi u Dohi, a ove godine će se otvoriti i prostor za obučavanje u Mogadishu, glavnom gradu Somalije. Turski parlament je ujedno omogućio ugovor o suradnji na području vojnog obučavanja s Mongolijom, sigurnosnu suradnju s Albanijom, obučavanje žandarmerije s Katarom te dogovor o razmještanju turskih trupa na katarskom teritoriju. Ovaj posljednji dogovor je izazvao mnogo interesa.
Prema ugovoru, 500 do 600 turskih vojnika doći će u bazu u Kataru, a njima će zapovijedati katarski general s turskim zamjenikom. Cilj misije je razvoj obrambenih sposobnosti Katara kroz zajedničko obučavanje i vježbe te izvršavanju drugih misija o kojima se Ankara i Doha dogovore. Sve troškove pokriva Katar, a nakon deset godina se dogovor može povećati na još pet godina s potencijalom daljnjeg obnavljanja. U parlamentu je kemalistička oporba propitivala stav vlade i zašto se tako važan dogovor radi s Katarom koji u turskoj gospodarskoj bilanci nema značajnu točku. Odgovor turske diplomacije jest da je zemlja pod prijetnjom terorizma isto kao i Katar, te da je upravo Doha predvodnik drugih zemalja koje su poduprijele Erdogana nakon pokušaja državnog udara. Uz to, Katar je saveznik SAD-a što ima svoju stratešku važnost. Drugo pitanje oporbe sastoji se od zebnje da je Turska prihvatila stvoriti zaštitni štit za Katar i Saudijsku Arabiju protiv Irana, te da se Turska nastoji uvesti u sukob s Iranom baš kao što je Rijad htio uvući Tursku u bitku protiv Jemena. Povratak euroazijanskoj ideji daje odgovor da se Turska vraća Kataru stotinu godina nakon što ga je Osmansko carstvo moralo napustiti tijekom Prvog svjetskog rata. Osnivanje baze u Kataru cilja uravnoteživanju iranskog utjecaja u regiji i stvaranje sunitskog saveza Turske, Katara i Saudijske Arabije čime se potvrđuju teze o islamističkom i panturkijskom euroazijanizmu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
