Početkom ovog mjeseca spekulirali smo kako bi moglo doći do promjene u vrhu američke vlasti zbog raskola oko Sirije. Pritom smo prognozirali kako bi iz Obamine administracije mogao vjerojatno otići ministar obrane, Chuck Hagel. Sudeći prema zadnjim informacijama koje stižu iz američkih medija, upravo to se danas i događa.
Izvori prenose kako je Hagel podnio ostavku te kako je američki predsjednik Barack Obama istu već i prihvatio. Informaciju je prvi prenio američki list The New York Times.
Zašto se ovo događa upravo sada? Nekoliko je potencijalnih razloga, no najvažniji bi mogao biti (ali ne mora) onaj koji se tiče velikog poraza Obame i Demokrata na nedavnim izborima za Kongres. Pobjeda Republikanaca, koji sada drže većinu u oba doma Kongresa, označila je jedan novi trenutak u razvoju Obamine administracije.
Obama će svoje preostale dvije godine na vlasti provesti kao politički slab predsjednik, a ako se sastav njegove administracije sada mijenja upravo pod tim pritiskom, to bi još dodatno potvrdilo dominaciju Republikanaca i njihov utjecaj na izvršnu vlast u SAD-u.
Ipak, postavlja se pitanje što li je Hagel onda mislio postići s onim svojim čudnom memorandumom krajem prošlog mjeseca? Podsjetimo, tada je direktno prozvao svog "šefa", predsjednika Obamu, tražeći nekakav zaokret oko Sirije. Njegovo pismo bilo je zaista "pučistički" složeno te je Obamu optužio da svojom strategijom "pomaže Assadu".
Zbog tog memoranduma Hagel je zaslužio da bude smijenjen s dužnosti, no izgleda kako je sada sam podnio ostavku. Dakako, da li je on došao na tu ideju ili mu je sugerirano da to učini kako bi se udaljio s ovog mjesta uz "što manje buke", teško je reći. Jasno je kako se predsjednik Obama ne nalazi u situaciji da javno dijeli ostavke svojim najbližim dužnosnicima jer bi ga to u očima javnosti (a kada govorimo o SAD-u onda uvijek govorimo i o očima svjetske javnosti) dodatno srozalo.
No, ova ostavka Hagela i njegov prethodni napad na Obamu po pitanju Sirije dovodi nas do jedne konkretne situacije u kojoj moramo pronaći pojedine odgovore. Naime, ako je i Hagel jedan od onih koji će vršiti pritisak (tj. vršio je, do danas) na Obamu oko Sirije, onda se moramo zapitati tko su ti ljudi u američkoj vlasti (ili bliski njoj) da koče implementaciju još agresivnije politike prema Siriji?
Netko ipak negdje nešto koči, to se sve snažnije osjeća u SAD-u. Sam predsjednik Obama? Možda, no to bi onda značilo da on zaista raspolaže s velikom autonomijom glede odlučivanja o ključnim vanjskopolitičkim temama. Istina je da se Obama voli osobno baviti analiziranjem vanjske politike i da mu je to strast, tako barem pričaju njegovi bliski suradnici u razgovoru za pojedine medije, no u ovom slučaju to zvuči pretjerano. Zar bi bilo moguće Obami voditi politiku posve drugačiju od kompletne političke garniture kojom je okružen?
Zvuči krajnje nerealno te nas to dovodi do zaključka da vjerojatno u vrhu američke vlasti imamo još ljudi s utjecajem koji nisu spremni na opći kaos koji bi se na Bliskom istoku stvorio pokretanjem napada na Siriju. Dakako, kada govorimo o "napadu na Siriju" onda mislimo na direktan sukob između američke i sirijske vojske, jer tehnički gledano Sirija već jest napadnuta od strane SAD-a samo cilj njenih napada (još uvijek) nije sirijska vojska nego teroristički ISIL.
Udaranje samo na ISIL dok Assad ima slobodne ruke u borbi protiv drugih militanata je nešto što se do prije godinu dana nije moglo niti zamisliti.
Znači li to da je američka vanjska politika u svojevrsnom rasulu? Itekako, a najbolnije po njih je činjenica da je glavni "krivac" za to rasulo upravo čovjek o kojem toliko pričaju već godinama - sirijski predsjednik Bashar al-Assad. Naime, strpljiva politika Damaska ipak im se isplatila jer su svoje inicijalne argumente dočekali. Danas nitko zdravog razuma, osim pojedinih fanatika u regiji i na Zapadu, ne može tvrditi da je Assad veća prijetnja od ISIL-a i sličnih terorističkih skupina.
Iz Damaska su to pak govorili od prvog dana, čak priznajući na neki način "mi jesmo autoritarni, ali nismo ISIL", dajući pritom i pojedine konkretne prijedloge kako mijenjati sebe i zadržati se čvrsto na anti-terorističkom frontu.
Da ne bi bilo zabune, ako u Siriji i opstane aktualno vodstvo, ono će svakako biti drugačije u danima koji dolaze. Damask jako dobro shvaća da strane sile nikada ne bi mogle "podgrijati" unutarnju pobunu da pojedinih razloga zaista nije bilo. To ne znači da će Sirija preko noći postati primjer demokracije, ali relaksacija stiska na vlast se očekuje i desiti će se. U konačnici sve su to argumenti protiv nasilne smjene režima u Damasku.
Vratimo se sada na SAD i njihov vanjskopolitički raskol. Podsjetimo se Obaminog govora pred UN Generalnom Skupštinom ove godine. Kada je govorio o Siriji naglasio je kako će SAD tražiti "političko rješenje" za Sirijsku krizu i "vojno rješenje" protiv ISIL-a.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
