Energija vjetra je jedna vrsta obnovljive energije koja se temelji na mehaničkim svojstvima strujanja zraka odnosno na kinetičkoj energiji. Vjetrena energija se može koristiti za dobivanje električne energije pomoću vjetrenjača. Vjetroelektrane pretvaraju kinetičku energiju struje zraka u električnu energiju.
Energija vjetra je svojevrsni transformirani oblik energije Sunca. Budući da vjetar nastaje kao posljedica različitih tlakova zraka uslijed nejednako zagrijanih površina Zemlje, odnosno kao posljedica Sunčevog zračenja, vjetroelektrane se ubrajaju u obnovljive izvore energije. Pri pretvorbi energije vjetra u električnu energiju vjetroelektrane ne proizvode emisije stakleničkih plinova. Stoga je energija vjetra izuzetno poželjna alternativa fosilnim gorivima, ima je pregršt, neizmjerno je obnovljiva, široko se distribuira. Čista je, ne troši vodu i zauzima malo prostora na kopnu.
Energija vjetra trenutno je drugi najzastupljeniji obnovljivi izvor energije koji se koristi za proizvodnju električne energije, odmah iza energije vode. Energija iz vjetra pokriva oko četiri posto svjetskih potreba za električnom energijom, a 11% u Europskoj uniji. Proizvodnja energije iz vjetra relativno je jeftina i otvara nova radna mjesta.
Premda se pretvorba energije vjetra u električnu energiju značajnije počela primjenjivati tek prije nekoliko desetljeća, ljudi od davnina koriste ovu lako dostupnu i besplatnu energiju. Iskorištavanje energije vjetra za plovidbu brodovima s jedrima smatra se prvim korisnim oblikom energije dobivenim iz energije vjetra. Osim za plovidbu i istraživanja ubrzo su se ovakvi jedrenjaci počeli koristiti i za prijenos i trgovanje različitim dobrima. Smatra se da se jedrenjaci koriste već više od 5 tisućljeća i pri tome su od davnina do današnjih dana zadržali isti princip iskorištavanja sveprisutne energije vjetra. Otprilike u isto vrijeme drevni arhitekti su pri dizajniranju građevina počeli u obzir uzimati uočene dominantne smjerove i jačine vjetra kako bi postigli odgovarajuću prirodnu ventilaciju građevina.
U 1. stoljeću Nove ere grčki inženjer Heron Aleksandrijski izradio je "vjetreni rotor" za pokretanje mehanizma orgulja koji se smatra najranijim poznatim slučajem korištenja energije vjetra za pokretanje nekog stroja putem rotora. Smatra se da prve vjetrenjače, odnosno mlinovi na pogon energije vjetra, datiraju između 5. i 9. stoljeća Nove ere, a izradili su ih Perzijanci. Osim u mlinovima energija vjetra se koristila i za pumpanje vode. Usavršavanjem tehnike korištenja vjetra za mljevenje žitarica rastao je broj vjetrenjača te su se one posljedično proširile prvo prema Bliskom istoku, a potom i prema Europi. Krajem 12. stoljeća u sjeverozapadnoj Europi su u širokoj primjeni vjetrenjače s horizontalnom osi vrtnje. Do 14. stoljeća Nizozemci su toliko usavršili korištenje energije vjetra da su prilagodili vjetrenjače za potrebe isušivanja jezera i močvara u delti Rajne kako bi si osigurali što više obradive površine. Doseljenici zemalja Novog svijeta su iz Europe prenijeli iskustva u radu s vjetrenjačama. Tako u 19. stoljeću u SAD-u počinje korištenje vjetrenjača za crpljenje vode za farme i rančeve. Nakon otkrića električne energije počinje se ispitivati primjena energije vjetra za proizvodnju iste, no tek odnedavno je takva proizvodnja električne energije u značajnom uzletu. Prvi vjetroagregat, odnosno prvu vjetrenjaču koja je pretvarala energiju vjetra u električnu energiju izradio je 1887. škotski profesor James Blyth. Danski znanstvenik Poul la Cour 1891. godine razvio je prvi vjetroagregat koji primjenjuje principe aerodinamike i značajno je smanjio broj lopatica rotora.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
