Kada se dublje zagrebe ispod površine geostrateških odnosa, može se razumjeti da su gotovo svi trenutni ratovi, ustanci i drugi sukobi na Bliskom istoku povezani jednom niti, a to je borba za prevlast nad pronalaženjem, iskorištavanjem i prodajom fosilnih goriva i ostalih resursa.
To se može vidjeti u slučaju rata u Siriji u kojoj se Katar i Iran, oboje bogati plinom, bore za dvije različite rute kojima bi se isti dostavljao Europi. Vidi se u slučaju Kurda, koji traže odcijepljene dijelova Sirije i Iraka bogatima naftom te se vidjelo u slučaju Rusije koja je intervenirala, između ostalog i nakon što je 2013. potpisala 25. godišnji ugovor za eksploataciju nafte i plina u sirijskim teritorijalnim vodama.
No od mnogih sukoba oko energetskih resursa, jedan od njih se često zanemaruje, a to je konflikt između Izraela i Palestinaca oko teritorijalnih voda Gaze koje su iznimno bogate prirodnim plinom. Sukob vuče podrijetlo iz devedesetih godina kada su sve više počele kružiti informacije o velikim depozitima prirodnog plina u Istočnom Mediteranu koji su procijenjeni na 122 trilijuna kubičnih metara. U narednim desetljećima, izraelsko-palestinski konflikt za kontrolu prirodnog plina je prerastao u sukob na više fronti u koji se do sada uključilo nekoliko vojski , tri ratne mornarice i više država uključujući Izrael, Siriju, Rusiju, Tursku, Cipar i Libanon.
Povijest prirodnog plina u Gazi
2015.godine, Michael Schwartz, američki profesor na fakultetu u New Yorku i istaknuti kritičar rata u Iraku, je napisao članak pod nazivom: "Velika Igra u Svetoj Zemlji. Kako je plin u Gazi postao epicentar međunarodne borbe za prevlast." U toj analizi iznosi teoriju da je palestinsko-izraelski sukob dobio s vremenom, osim etničke i teritorijalne i jednu energetsku pozadinu.
Naime, 1993. godine, kada su Izrael i Palestinska vlast potpisali sporazum u Oslu koji je trebao okončati izraelsku okupaciju Gaze i Zapadne obale te stvoriti neovisnu palestinsku državu, nitko nije razmišljao o obalama Gaze. Kao rezultat toga, Izrael se složio da će novoosnovana Palestinska Samouprava u potpunosti kontrolirati svoje teritorijalne vode, iako je izraelska mornarica i dalje patrolirala tim područjem. Glasinama o depozitima prirodnog plina nitko nije pridavao previse pozornosti, jer su cijene bile vrlo niske, a zalihe prilično velike. Stoga ne čudi da se Palestinci nisu žurili kada su unajmili British Gas- globalnog igrača u energetskom sektoru - kako bi ispitali zalihe u Sredozemnom moru. Tek 2000. godine su dvije strane potpisale skroman ugovor za razvoj toga područja koje je u međuvremenu ispitano.
British Gas je obećao financirati i upravljati s nalazištima ispred obala Gaze, snositi sve troškove i upravljati nastalim instalacijama u zamjenu za 90% prihoda, što je predstavljalo izrabljivački, ali tipični sporazum za takve projekte. S već funkcionalnom industrijom prirodnog plina, Egipat je pristao biti na kopnu središte i tranzitna točka za spomenuti energent. Palestincima je pak trebalo pripasti 10% prihoda (procjenjuje se ukupno oko milijardu dolara) i bila im je zajamčena dovoljna količina plina kako bi zadovoljili svoje potrebe.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
