Ovog tjedna je u Aucklandu, najvećem gradu Novog Zelanda, potpisan TTP, odnosno Trans-Pacifičko Partnerstvo, odnosno međunarodni sporazum o slobodnoj trgovini između 12 zemalja. Riječ je o sporazumu o kojem se pregovaralo čak 7 godina. No, što je to zapravo sporazum o slobodnoj trgovini? Dogovor da će određene zemlje trgovati? Slobodno? Zar ne trguju već slobodno? Očito tu ima nešto više od toga, a o tome ćemo danas raspravljati. Nadalje, što je to toliko bitno da se mora pregovarati 7 dugih godina? I o tome ćemo.
Krenimo redom. Trgovinski sporazumi potpisuju se između zemalja s ciljem da od njih, u idealnoj situaciji, profitiraju sve potpisnice. Je li uvijek tako? Naravno da nije, sve ovisi o snazi pregovarača stoga 7 godina pregovaranja i nije dugačak period ako se ima u vidu kolike će biti dugoročne posljedice velikih sporazuma kao što je TTP.
Ali zašto uopće postoje ovakvi sporazumi? Zato jer trgovina između država često nije "slobodna", bar ne u onom smislu koliko bi to slobodno tržište htjelo. Dakle, pri trgovini između dvije zemlje ili više zemalja postoje određene trgovinske barijere.
Rušenje trgovinskih barijera
Kakve su to barijere? Recimo mogu postojati kvote na uvoz - riječ je o protekcionizmu (zaštiti) lokalne ekonomije, odnosno o fizičkom ograničenju količine dobara koje se mogu uvesti u jednu zemlju u datom periodu. Na taj način se može štititi vlastitu ekonomiju.
Druga barijera mogu biti tarife. Što je pak tarifa? To je zapravo porez koji se nadodaje na uvozne proizvode ili dobra. Zašto? Da bi se, opet, zaštitilo domaću industriju koja bi se mogla naći ugrožena od strane uvoza.
Što to sve znači? Znači da jedna država može na razne načine ograničiti trgovinu koja se odvija preko njenih granica. Dakako, pobornici potpuno slobodnog tržišta u ovome vide problem i smatraju da to sve skupa škodi konkurentnosti na globalnoj razini. No, kada bi odjednom pale sve barijere, bi li sve države koje danas vidimo na karti svijeta uopće mogle opstati? Možda samo na papiru, ali ekonomski teško.
Ipak, sporazumi o slobodnoj trgovini se potpisuju i sa svakim se ruše dodatne barijere. Dakako, nekima to jako paše i od takvih sporazuma imaju velike profite, dok drugima nikako ne paše, ali svejedno ih potpisuju - zašto? Možda su dovedeni u bezizlaznu situaciju, možda ne znaju što potpisuju, možda se na njih vrši pritisak, a možda su plaćeni da potpisuju i nije ih previše briga što će biti s ekonomijom njihove države.
Manje i veće integracije ili što sve i koliko slobodno prelazi granice
Sve u svemu, kada se potpiše sporazum o slobodnoj trgovini (obično se koristi kratica FTA za "free trade agreement") onda se stvara tzv. zona slobodne trgovine u kojoj mogu sudjelovati dvije ili više država, kako bi se smanjile ranije spomenute trgovinske barijere. Što se dešava nakon rušenja trgovinskih prepreka? Trgovina se na tom prostoru povećava, promet robe se povećava.
Slobodan prijelaz robe preko granice može biti prva razina, druga može pak uključivati i slobodan prolaz ljudi preko granice kao što je to primjer u Europskoj Uniji na prostor Schengen zone.
Kada se neki trgovinski sporazum potpisuje između dvije države (ili nekog drugog teritorija, recimo sporazum između EU i Kine), onda se to naziva bilateralnim sporazumom (često se koristi kratica BTA). Ako se sporazum pak potpisuje između više strana onda govorimo o multilateralnom sporazumu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.