Ovog tjedna je u Aucklandu, najvećem gradu Novog Zelanda, potpisan TTP, odnosno Trans-Pacifičko Partnerstvo, odnosno međunarodni sporazum o slobodnoj trgovini između 12 zemalja. Riječ je o sporazumu o kojem se pregovaralo čak 7 godina. No, što je to zapravo sporazum o slobodnoj trgovini? Dogovor da će određene zemlje trgovati? Slobodno? Zar ne trguju već slobodno? Očito tu ima nešto više od toga, a o tome ćemo danas raspravljati. Nadalje, što je to toliko bitno da se mora pregovarati 7 dugih godina? I o tome ćemo.
Krenimo redom. Trgovinski sporazumi potpisuju se između zemalja s ciljem da od njih, u idealnoj situaciji, profitiraju sve potpisnice. Je li uvijek tako? Naravno da nije, sve ovisi o snazi pregovarača stoga 7 godina pregovaranja i nije dugačak period ako se ima u vidu kolike će biti dugoročne posljedice velikih sporazuma kao što je TTP.
Ali zašto uopće postoje ovakvi sporazumi? Zato jer trgovina između država često nije "slobodna", bar ne u onom smislu koliko bi to slobodno tržište htjelo. Dakle, pri trgovini između dvije zemlje ili više zemalja postoje određene trgovinske barijere.
Rušenje trgovinskih barijera
Kakve su to barijere? Recimo mogu postojati kvote na uvoz - riječ je o protekcionizmu (zaštiti) lokalne ekonomije, odnosno o fizičkom ograničenju količine dobara koje se mogu uvesti u jednu zemlju u datom periodu. Na taj način se može štititi vlastitu ekonomiju.
Druga barijera mogu biti tarife. Što je pak tarifa? To je zapravo porez koji se nadodaje na uvozne proizvode ili dobra. Zašto? Da bi se, opet, zaštitilo domaću industriju koja bi se mogla naći ugrožena od strane uvoza.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.