Njemačka kao najveća ekonomija Europske unije oduvijek je poznata kao simbol odgovornosti, učinkovitosti, neprikosnovene radne etike i produktivnosti, a njemački ekonomski model percipira se kao model koji bi trebao biti uzor "rastrošnim" i neučinkovitim perifernim ekonomijama Europske unije poput Hrvatske, Grčke, Španjolske i Italije. Ovako oblikovano razmišljanje najčešće je sastavni dio većine zapažanja i analiza koje rezultate njemačkog ekonomskog čuda ne stavljaju u povijesni kontekst, kao ni u kontekst strukturnog okvira europske monetarne unije.
Svatko tko je imao bilo kakav doticaj sa ekonomijom susreo se s pojmom neoliberalizam, ali ako ne živite u Njemačkoj mala je vjerojatnost da ste se susreli s pojmom ordoliberalizam. Ordoliberalizam je njemačka varijanta neoliberalizma koja ističe ulogu države u osiguravanju punog teoretskog potencijala slobodnog tržišta. U tom smislu riječ je o ideologiji slobodnog tržišta koja se ponešto razlikuje od Austrijske škole ekonomije. Austrijanci zagovoraju pristup tržišne samoregulacije te u kontekstu trenutne krize smatraju da je bilo kakva državna intervencija nepoželjna dok ordoliberali smatraju da je država odgovorna za krizu budući da nije osigurala dovoljnu slobodu tržišnog natjecanja, ali je državna intervencija u vrijeme krize nužna kako ne bi došlo do eskalacije i velikog gospodarskog pada koji bi rezultirao depresijom.
Na razvoj dominantnih njemačkih ekonomskih škola velik utjecaj imala je hiperinflacija iz dvadesetih godina prošlog stoljeća i era nacizma koja je usljedila nakon toga. Čak i u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata u kojem je većina kapitalističkih ekonomija implementirala kejnezijansku politiku koja je uključivala visok stupanj javne potrošnje i visoke zaposlenosti, Njemačka je svoj rast temeljila na relativno nižoj razini javne potrošnje i slaboj valuti pomoću koje je ostvarivala rast izvoza. Njemačka je eksperimentirala sa tradicionalnijim kejnezijanskim pristupom u šezdesetim godinama prošlog stoljeća (Zakon o stabilnosti i rastu iz 1967.), no zadnju riječ uvijek je imala "svemoćna" Bundesbanka koja je naglasak stavljala na stabilnost cijena i ograničenje deficita.
Rušenje Berlinskog zida, privatizacija i Hartzove reforme
Loši rezultati njemačke ekonomije u smislu ekonomskog rasta i rasta zaposlenosti u desetljeću nakon ujedinjenja postavili su temelje za politiku Agende 2010 koju se smatra odgovornom za uspješne rezultate njemačke ekonomije. Njemački BDP u razdoblju od 1991. do 2003. rastao je za otprilike 18 posto što je otprilike u pola manje u odnosu na rast ostvaren u Velikoj Britaniji (oko 35 posto) i Nizozemskoj (oko 34 posto) u istom razdoblju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
