Ove godine Island će biti prva europska zemlja koja je pogođena krizom 2008., a koja će se vratiti najvišem ekonomskom outputu prije krize. Unatoč svom jedinstvenom odnosu prema bankarima i bankarskom sustavu, Islanđani su pokazali da postoji drugačija i bolja opcija nego što zapadne dogme nalažu. Devetoga travnja 2011. Islanđani su referendumom odbili plaćati dugove za britanske i nizozemske investicije u Icesave banku. Par godina ranije, 2009., podjednako su na referendumu odbili jamčiti depozite stranih ulagača koji su imali fondove u islandskim bankama.
Kad je kriza pogodila Island, banke su imale dug jednak deset puta veličine islanskog BDP-a koji iznosi 12 milijardi dolara. Nakon toga, Island je devaluirao svoju valutu i jamčio depozite svojim građanima. Pet godina čistog neoliberalnog režima stvorio je na Islandu najbogatiju zemlju Europe. Godine 2003. sve državne banke bile su privatizirane, privlačeni su strani ulagači minimalnim troškovima i velikim dobicima. Ti računi, zvani IceSave, privukli su mnoge engleske i nizozemske male ulagače. Ali kako su rasla ulaganja, tako je rastao i vanjski dug banaka. Taj dug je 2003. iznosio pozamašan dio BDP-a. Financijska kriza je bila presudna. Islandske banke Landbanki, Kapthing i Glitnir su nacionalizirane,dok je banka Kroner izgubila 85 posto svoje vrijednosti prema euru. Krajem 2008. Island je službeno proglasio bankrot.
Svjetske financijske organizacije i Europska unija počeli su pritiskivati Island da započne s drastičnim mjerama na 320 tisuća stanovnika.
Prosvjedi i nemiri rezultirali su najzad ostavkom socijaldemokratske vlade. Na izborima u travnju 2009. pobjedila je lijeva koalicija koja je osudila neoliberalan ekonomski sustav i zahtjevala da Island plati samo dug od tri i pol milijuna eura. To je značilo da bi svaki građanin trebao platiti stotinu eura mjesečno u idućih 15 godina, s pet i pol posto kamata, kako bi se platio dug privatnim potražiteljima.
I tada se dogodio šok za Europu. Vjerujući da građani ne moraju plaćati za pogreške financijskog monopola, da ne može cijela nacija biti oporezivana kako bi se platili privatni dugovi, da se u potpunosti promijeni odnos građana i njihovih političkih institucija, predsjednik Olafur Ragnar Grimsson odbio je ratificirati zakon kojim bi islandski građani postali odgovorni za dugove svojih bankara, i pozvao na referendum. Međunarodna je zajednica povećala pritisak na Island, a posebno prijeteće bile su Velika Britanija i Nizozemska. Strani bankari su prijetili da će blokirati bilo kakvu pomoć iz Međunarodnog monetarnog fonda (MMF),Britanci su prijetili zamrzavanjem islandskih štednji, te da će Island postati Kuba Sjevera. Čak devedeset i tri posto građana glasalo je protiv plaćanja duga. MMF je odmah zamrznuo dotok novca, a država je započela građanske i kaznene parnice protiv odgovornih za financijsku krizu. Interpol je izdao međunarodne tjeralice za bivšeg predsjednika Kaupthinga Sigurdura Einarsoona i ostalim bankarima.
Potom je Island izglasao novi ustav koji oslobađa zemlju od prenaglašene moći međunarodnih financija i virtualnog novca. Da bi se novi ustav napisao, Islanđani su izabrali dvadeset i pet građana među 522 punoljetne osobe koje ne pripadaju niti jednog političkoj stranci, ali koje je predložilo barem trideset građana. Dokument nije bio djelo političara, već se sastavljao putem interneta. Cijela zemlja je sastavila svoj najvažniji i temeljni državni dokument. Ovakav participativan demokratski proces nije zabilježen u modernoj povijesti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
