Makroekonomija kao grana ekonomske znanosti nastala je u trenutku kada je prepoznata nemoć mikroekonomije da premosti logičku pogrešku kompozicije koja se sastoji od pretpostavke da se svojstva elemenata od kojih se sastoji neki objekt automatski odnose i na taj objekt. Logičku pogrešku kompozicije najlakše je shvatiti na primjerima: (1) Bicikl je sagrađen od mnogo laganih dijelova, stoga je i bicikl lagan. (2) Ako se netko ustane na nogometnoj utakmici, vidjet će bolje, stoga ako svi ustanu, svi će vidjeti bolje. Logička pogreška kompozicije odnosi se na situacije u kojima su potezi koji su individualno logični, kolektivno iracionalni.
Korijeni ove logičke pogreške mogu se pronaći u načinu na koji je mainstream ekonomija razvijena. Polazišna točka mikroekonomije je a priori zaključivanje iz atomističke perspektive jednog poduzeća, jednog potrošača ili jednog kućanstva. Prije 30-ih godina prošlog stoljeća i Velike depresije makroekonomija kao zaseban studij nije ni postojala u prvom redu zbog toga što se smatralo da makroekonomija razmatra veličine koje predstavljaju agregat mikroekonomskih veličina.
Moderna neoklasična ekonomija temelji se na konceptu novca kao neutralnog medija za razmjenu dobara. Dominantni modeli unutar neoklasične ekonomske teorije kao pretpostavku imaju stanje opće ravnoteže (tržišnog ekvilibrija). Pretpostavka je da su stvarne transakcije koje uključuju robu i usluge samo potpomognute postojanjem novca, ali novac sam po sebi nema značajniju ulogu.
Pretpostavka za savršeno efikasno tržište je savršena informiranost sudionika na temelju koje ponuda za robom zadovoljava potražnju za robom. Sudionici na tržištu automatski razmjenjuju robu i usluge bez vremenskog odmaka na temelju troškova proizvodnje i marginalne korisnosti sudionika. Krajem devetnaestog stoljeća francuski ekonomist Leon Walras, kojeg se smatra začetnikom teorije opće ravnoteže, pretpostavio je da se ponuda i potražnja uravnotežuju procesom kojeg je nazvao tâtonnement (franc. tapkanje) gdje se ponuda i potražnja izjednačuju uz pomoć tzv. Walrasijanske aukcije. Walras je definirao postojanje 'sveznajućeg aukcionera' koji u svakom trenutku ima informaciju o razmjenskoj i marginalnoj vrijednosti proizvoda i roba na tržištu.
Svaki ekonomski model zahtjeva određenu dozu generalizacije, pretpostavki i simplifikacija kako bismo lakše spoznali kako određeni ekonomski procesi funkcioniraju. Međutim, u slučaju ortodoksnog neoklasičnog opisa odnosa između ljudi i novca pretpostavke su toliko 'nategnute' da drastično narušavaju sam model. Najočitija greška u teoriji je interna nekonzistentnost. Iz pretpostavke o savršenoj informiranosti svih sudionika na tržištu možemo doći do zaključka da u takvom modelu nema uopće potrebe za novcem ili financijskim uslugama bilo koje vrste. Ukoliko bi svi sudionici na tržištu bili savršeno informirani o svakom proizvodu i usluzi više ne bi bilo potrebe za osiguranjem, oglašavanjem, trgovanjem na burzama, ekonomskim prognozama, konzultantima i još čitavom nizu uslužnih poslova koji su povezani sa pružanjem informacija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.