Skandinavske, iliti u širem smislu, Nordijske zemlje: Danska, Švedska, Norveška, Finska i Island dijele i njeguju slične socio-ekonomske modele koji se popularno nazivaju Nordijski model ili još češće: Nordijski kapitalizam ili Skandinavski socijalizam. U trenucima kada je svijet rastrgan sve većom i surovijom podjelom na bogate i siromašne, prosperitetan, ekonomski konkurentan i bogat, socijalno osviješten i sretan sjever Europe, uzor je mnogim ljevičarskim političarima i ekonomistima diljem svijeta koji pozivaju da se treba ugledati na Skandinavske zemlje. Hugo Chavez, Francois Hollande i Bernie Sanders samo su neki od poznatih ljevičara koji su zazivali skandinavski socijalizam.
Nordijski model je specifičan i nativistički ekonomski stil, a razvio se unutar podneblja gdje prevladava protestantska radna etika i teški životni uvjeti. Ekonomski model Skandinavaca predstavlja jedinstvenu kombinaciju kapitalističkog slobodnog tržišta i socijalističke državne regulative i sveobuhvatne socijalne države. Iako postoje neke razlike između pojedinih država sve one dijele zajedničke karakteristike. Svojstva nordijskog modela obuhvaćaju prihvaćanje globalizacije i individualizma, tj. poduzetničku inicijativu koja predvodi gospodarstvo, visoko oporezivanje, ali također i javne usluge koje se sastoje od besplatnog zdravstva i obrazovanja, brige za djecu, velikodušnih mirovina i snažne zaštite radničkih prava kroz kolektivne ugovore između poslodavaca i zaposlenika itd. Ukratko: nordijske države su države blagostanja i visokog ljudskog napretka.
Socijalna prava i koristi izvedivi su jer porezni obveznici plaćaju poreze, a država te prihode usmjerava na korist svih građana. Narodne mase imaju visok stupanj povjerenja u politike svojih vlada radi duge povijesti zajedničke suradnje kako bi se postigli kompromisi i udovoljili socijalnim izazovima kroz demokratske procese. Građani vjeruju da i javne institucije i privatna poduzeća imaju najbolje namjere koje se realiziraju kroz opće društvene ugovore s naglaskom na korektnosti. Kreatori politike odabrali su mješoviti ekonomski sustav kako bi smanjili raskorak između bogatih i siromašnih putem redistributivnog oporezivanja, snažne državne regulative i intervencionizma, istovremeno očuvavši prednosti kapitalizma.
Logično je postaviti pitanje kako je udaljena i slabije naseljena nordijska regija sa svojim oštrim zimama i prostranstvima pustoši uspjela ostvariti izvanredan ekonomski i socijalni razvitak? Tijekom većine 20. stoljeća stanovništvo je bez oklijevanja podržavalo i hvalilo svoje vlasti koje su većinom bile socijaldemokratske. Vlade su opskrbile svoje državljane uslugama socijalne države od kolijevke do groba olakšavajući im svakodnevni život koji njihovim precima nije bio nimalo lagodan. Povijest otkriva da je tajna skandinavskih uspjeha u umjerenosti i pažljivom balansiranju između kapitalističkog i socijalističkog gospodarstva.
Primjer Švedske je poučan. U drugoj polovici 19. stoljeća, liberalni političari poput Johana Augusta Gripenstedta, ministra financija između 1856. i 1866., uveli su reforme koje su osmišljene kako bi se povećala sloboda poslovanja, slobodna trgovina i snažna zaštita privatnoga vlasništva. Između 1870. i 1936. Švedska je provodila protržišne ekonomske politike i bila je nagrađena s prosječnom godišnjom stopom rasta od 2% - najveća stopa ekonomskog rasta od svih zemalja zapadne Europe i dvostruko veća od britanske. 1936. švedska Socijaldemokratska partija formirala je svoju prvu većinsku vladu. Socijaldemokrati su otada krenuli dominirati švedskim političkim životom sve do 1970. Polako su povećavali poreze, proširujući socijalnu državu (socijalne naknade), dok je istovremeno većina tržišno orijentiranih politika koje su uspostavili njihovi prethodnici ostala netaknuta. Tijekom tih godina, švedska stopa rasta BDP-a iznosila je 2.9%. To je veća brojka u apsolutnim terminima nego prije, a tom rezultatu je doprinio tehnološki razvoj i brzi rast potrošačkog društva nakon 1945.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
