Rast Kine je gotov. Tako barem tvrde ekonomski stručnjaci na prestižnim svjetskim sveučilištima. Ne govore o propasti Kine niti o njezinom padu. Svakako se ne očekuje da bi Kina mogla doživjeti dezintegraciju kakvu je iskusio Sovjetski Savez, s obzirom na višenarodnu prirodu Narodne Republike Kine, koja u sebi sadrži i ponešto imperijalnog duha stare Kine. No, sam gospodarski rast je u opasnosti i to po mišljenju kineske elite, posebno jer je do njega došlo ogromnom brzinom i istim tim tempom bi mogao i nestati. Svi smo nekako uvjereni da je Kina u neprestanom pravcu nevjerojatnog rasta i širenja utjecaja, ali vlada i poslovni lideri Narodne Republike imaju daleko staloženiji pogled i izazivaju dominantan narativ Kine kao sile u vječitom usponu. Prema njima, kraj rasta kineskog gospodarstva je već na vidiku, a jedino najvažnije pitanje jest kako će se ključni igrači unutar i izvan Kine prilagoditi ovoj po svemu povijesnoj promjeni.
Gotovo svi zapadni promatrači motre rast Kine kao aksiomatsku stvarnost. Još je 1993. harvardski ekonomist Bill Overholt predskazao taj rast u svojoj knjizi, a do završetka tog desetljeća rast Kine se čvrsto ukorijenio u mislima ljudi diljem svijeta kao ključ razumijevanja složenosti Narodne Republike. Taj rast je doživljen kao neizostavan megatrend koji nama, smrtnicima izvan Kine, pomaže u razjašnjavanju, razumijevanju i mogućem nagađanju svega važnog što se događa u Kini, a time i u svijetu. Bilo je iznimno teško nadići takav diskurs i nadići intelektualnu pasivnost kao i ničim potkrijepljene zaključke jednog linearnog razvoja kineske privrede i politike. Prema tim pokazateljima, Kina će brzo rasti zapravo dovijeka. Najzad će prestići Sjedinjene Države u BDP-u i sveukupnoj nacionalnoj moći, te do temelja potresti svijet. Zenit ovakvog očekivanja kineskog rasta stigao je u godinama odmah nakon globalne financijske krize, koja je potresla svjetsko gospodarstvo gotovo istovjetno kao što je Kina potresla svijet nevjerojatno dobrim Ljetnim olimpijskim igrama 2008. godine.
Naravno, malo je specijalista o Kini izričito reklo da će se kineski rast odvijati zauvijek. No, svima drugima je bilo iznimno teško razlučiti između intrinzičnog uzbuđenja oko tog narativa. Razdoblje između 2000. i 2015. godine bilo je iznimno uzbudljivo, osobito jer je toliko ljudi na svijetu postalo istinski zainteresirano za ubrzani kineski rast. I svi drugi su taj uspon doživljavali ozbiljno, nastojeći razumjeti složene uvjete kineske sredine. Barem u našim glavama, oduševljeni specijalisti za Kinu postali su važni stvaraoci javnog i stručnog mišljenja. Ovakva datost u istraživanju sve je teže postavljala pitanja o neizbježnosti kineskog rasta.
Istovremeno, pravi analitičari nikad nisu pretjerano zadovoljni čvrstim prognozama nevjerojatnih fenomena, a posebice ne dijele mišljenja raznih društvenih znanstvenika i javnih komentatora o kineskoj budućnosti. Prognoze neizbježnog uspješnog rasta, onoga koji bi jednog dana dopustio Kini da vlada svijetom, vrlo su – neznanstvene. Već na prvom stupnju takvog rasta te prognoze padaju u vodu. Naime, smatralo se kako će kineski rast neizbježno voditi laganoj i uspješnoj integraciji Narodne Republike u međunarodnu zajednicu kao odgovornog dionika. U suprotnom bi došlo do kataklizmičkog rata sa Sjedinjenim Državama kao posljedica nemogućnosti upravljanja prijenosom moći. Naravno, nije se dogodilo ni jedno niti drugo. A najmanje od svega u toj slici je nedostajala pažljivo napravljena procjena samih kineskih analitičara, akademskih građana koji su bliski političkoj vlasti. Nije toliko važno je li njihove analize oblikuju poglede donositelja političkih odluka u Kini ili samo odražavaju političku vrhušku; ono što je potrebno uvidjeti jest njihova procjena kineske putanje, odnosa prema poželjnoj budućnosti Kine kakvu je vidi Komunistička partija. Ovo je jedinstven indikator vrijednosti koji se znatno razlikuje od razvojnih putanja koje predmnijeva zapadna akademska zajednica.
Masivne državne intervencije, golemi dugovi kineskih poduzeća te nemogućnost praćenja financijskih tržišta prema željama Komunističke partije među vodećim su poteškoćama kineske privrede. Prema ovim pokazateljima ne radi se o kineskom rastu, upravo suprotno; Peking je sve bliže gospodarskoj stagnaciji, zbog čega komunistički vođe bivaju sve bliže panici. Opadajuća i sve starija radna snaga vodila je 2016. godine do promjene politike jednog djeteta u politiku dva djeteta, jer Kina očajnički treba mlade ljude ne samo da ispune tvornice i urede, već da poveća konzumaciju i potražnju. To je, dakako, dugoročan projekt i ne može se ispuniti odmah. U međuvremenu, rast nezaposlenosti će naštetiti kineskom gospodarstvu. Ulaganja će opadati i neće se oporaviti sve dok privatna potražnja unutar Kine ne postane dovoljno jaka da ispuni to područje. Korporativni sektor, već duboko u dugovima, dobit će manje novaca za ulaganja u područja koja istinski trebaju novac. Čini se da je Kina jedinstvena upravo po ovisnosti o ulaganjima i u jačanje BDP-a i u održavanje postojeće strukture BDP-a. No, ulaganja ovise o domaćoj potražnji i konzumaciji dobara i usluga, a alternativa je jedino da se višak proizvodnje proda kroz izvoz. Kina jest doživjela pravi uspon u izvozu tijekom 2000.-ih, ali nakon krize 2008. godine izvoz je znatno opao, što je odmah bio crveni alarm za kineske ekonomiste.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
