U veljači ove godine lokalni čuvari deva prvi su primijetili da se nešto događa na obali Džibutija oko 13 km od američke najveće vojne baze u regiji. Na zemljištu od oko 364 tisuće četvornih metara novo jato građevina i brodskih kontejnera s kineskom zastavom ponudilo je prvi uvjerljivi znak ambicija Kine da proširi svoj vojni utjecaj preko puta Indijskog oceana i dalje.
Konačno, 8. travnja kinesko ministarstvo obrane izvijestilo je da je otpočela izgradnja prve prekomorske kineske vojne postaje koja bi trebala biti dovršena sljedeće godine. Pomorska vojna baza, službeno logistička baza za potporu, locirana je u Džibutiju, maloj ali strateški iznimno važnoj državi na rogu Afrike. Bilateralni sporazum cementira vojnu nazočnost Kine u Džibutiju do 2026. Baza će zapravo biti pomorska postaja koja će ugostiti kontingent do 10 tisuća vojnika, sastojat će se od skladišta oružja, postrojenja za popravak i održavanje avijacije i brodova te će vjerojatno biti smještene specijalne postrojbe.
Nesumnjivo, kinesko vojno i ekonomsko širenje u Africi izazov je sigurnosnom poretku kojeg su uspostavile zapadne sile nakon 1945. Kina sve više potvrđuje transformaciju iz izolacionističke kontinentalne sile u nezaobilaznu svjetsku silu. Izgradnja kineske vojne baze događa se u trenucima velikih napetosti oko teritorijalnih sporova u Južnom i Istočnom kineskom moru. Nepokolebljiva izgradnja prve prekomorske oružane postaje predstavlja jedan od ključnih vanjskopolitičkih prioriteta predsjednika Xi Jinpinga koji želi Narodnu Republiku Kinu transformirati u prvu supersilu svijeta.
Džibuti, nekadašnja francuska kolonija koja je stekla neovisnost 1977., nalazi se na afričkoj strani tjesnaca Bab-el-Mandeb koji je širok oko 30 km, a nalazi se između roga Afrike i Arapskog poluotoka na ulazu u Crveno more. Tjesnac predstavlja jedan od najplovnijih putova na svijetu koji vodi prema Sueskom kanalu i Sredozemnom moru. Oko 20% svjetske trgovine i polovica kineskog uvoza nafte prolazi kroz obližnji Adenski zaljev. Džibuti također predstavlja lokaciju kroz koju se može trgovati s Etiopijom koja nema izlaza na more i drugim dijelovima afričke unutrašnjosti. U susjedstvu, stvarne i obećane kineske investicije, pretežito u naftu i plin, iznose 2.6 milijarde $ u Južnom Sudanu, 16 milijardi u Iraku i 26 milijardi u Saudijskoj Arabiji.
Džibuti i Kina su uspostavili diplomatske odnose još 1979., ali kineska sveprisutnost u maloj afričkoj zemlji je postala vidljiva tek zadnjih nekoliko godina. Od negdje 2012./2013. Peking se čvrsto utaborio u zemlji kroz svoje multimilijarderske infrastrukturne projekte koji uključuju izgradnju nove morske luke, dvije nove zračne luke, nedavno dovršenu željezničku prugu Džibuti-Etiopija, terminal za rasute terete u Tadžurahu, tvornicu za vađenje soli na jezeru Assal, vodne, plinske i naftne cjevovode i tvornicu za rastapanje. Uspostava prve prekomorske vojne postaje koja će biti smještena u Doralehu (uz novi lučki terminal) i Obocku samo dodatno demonstrira ono što je ekonomski već očito: Peking daje najveću važnost odnosima sa Džibutijem.
Kineski projekti širokog obima u Džibutiju pružaju dokaz da se najmnogoljudnija zemlja svijeta odmaknula ili sve više odmiče od svoje tradicionalne uloge u Africi koja se može cinično opisivati sintagmom "eksploatator resursa". Premda je nazočnost Pekinga vidljiva uzduž i poprijeko cijele Afrike (ne postoji afrička država koja je lišena barem nekoliko projekata koji uključuju kineske tvrtke) ona nije nigdje tolika kolika je u Džibutiju. Koncentracija i dubina te nazočnosti je impresivna i jedinstvena. Pogotovo kad se uzme u obzir činjenica da je površina Džibutija jedva preko 23 tisuće km kvadratnih, a populacija iznosi nešto iznad 800 tisuća stanovnika.
Za Peking rastuća uloga u Džibutiju predstavlja neku vrstu eksperimenta i kocke u smislu toga da se otkrije može li Kina razviti dobar odnos s lokalnim stanovništvom kojem bi kineske kompanije i projekti trebali donositi korist. Kineska ambiciozna strategija Novog (pomorskog) puta svile u 21. stoljeću može uspjeti jedino ako pridobije podršku lokalnog stanovništva. Peking vidi pomorski dio Novog puta svile kao prostranu međunarodnu mrežu pomorske infrastrukture s ciljem osiguravanja trgovinskih ruta i neometan transport sirovina, energije i drugih roba u obostranom smjeru između Europe i Kine kroz Adenski zaljev i Crveno more.
Džibuti se nalazi u srži kineske strategije a vojna baza to samo dodatno potvrđuje. Ta vojna baza predstavlja 'prvi biser ogrlice' koja se razmotava uzduž morske rute koja povezuje Kinu s Bliskim istokom. 'U ovom kontekstu, pomorska baza u Džibutiju trebala bi biti viđena kao korak, iako skroman, u dužem i značajnijem putovanju prema ostvarenju kineskih nacionalnih, globalnih i vojnih aspiracija' - izjavio je Assaf Orion, analitičar na izraelskom Institutu za studije nacionalne sigurnosti. Kao najveći trgovinski partner Afrike, Kina je također zainteresirana kreirati dugoročno uporište na afričkom kontinentu gdje je sposobna ne samo poslovati već i pružiti sigurnost svojim državljanima i poduzećima. Vojna baza će omogućiti Kini da pruži zaštitni štit svojim građanima u Džibutiju i široj regiji na vrhu Afričkog roga.
Kineske vlasti su oprezne da ne pretjeraju značenje vojnog aspekta baze. Li Weijian, profesor na šangajskom Institutu za međunarodne studije, objašnjava da 'postrojenja u Džibutiju služe da zaštite kineske ekonomske interese u Africi i pomognu očuvati regionalni mir', dok negira da će se baza koristiti da projicira kineski vojni utjecaj u Africi. Međutim, Li, kao većina drugih kineskih promatrača, nepopustljiv je u kazivanju da ova strateška kocka se može isplatiti samo ako se dobije potpora lokalnih stakeholdera i uspostavi kontakt s lokalnim zajednicama a ne samo s nestabilnim i nepouzdanim političkim elitama. Ako je Peking ozbiljan u svojim afričkim interesima onda mora prihvatiti i dati prednost željama i potrebama lokalnog stanovništva kako bi zajednički projekti donijeli obostranu korist. To se odnosi i na Džibuti i cijelu Afriku. To je značajno jer su neke kineske firme optužene za 'grabljenje resursa', odbijanje zapošljavanja lokalnih radnika itd.
Trenutno se čini kako je Kina uspjela dobiti bitku za naklonost lokalnog stanovništva u Džibutiju. Zaista postoji snažan entuzijazam zbog kineskih investicija među lokalnim biznismenima i poduzećima u različitim sektorima. Investicije Kine se percipiraju bogomdanima koje mogu izvući državu iz sadašnje nepovoljne situacije. To nije iznenađujuće kad se zna da kao najmanje naseljena zemlja Afričkog roga, Džibuti do sada nije bio sposoban istinski iskoristiti svoj geostrateški položaj na korist svog naroda. Prema UNICEF-u, Džibuti se nastavlja mučiti s visokom stopom siromaštva (preko 40% populacije živi ispod linije siromaštva), katastrofalnom stopom nezaposlenosti (preko 60%) i rizikom gladi koja prijeti četvrtini stanovništva.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
