Kako prenosi novinska agencija Reuters, pozivajući se na svoje izvore, američka vojska započela je pregovore s Njemačkom oko postavljanje moćnog američkog raketnog sustava THAAD na prostor Njemačke. Dakako, ukoliko dođe do takvog dogovora to se nimalo neće svidjeti Rusiji, a odnosi između Moskve i Berlina u zadnjih nekoliko tjedana napokon se malo popravljaju. Američka vojska pak smatra kako bi THAAD trebao biti u Njemačkoj kako bi se "ojačala europska sigurnost".
Informacije govore kako su ovi pregovori počeli prije no što je Trump odlučio izaći iz iranskog nuklearnog sporazuma. Dakako, i prije no što je SAD Europskoj uniji uveo tarife na uvoz čelika i aluminija. Mogu li te nove činjenice utjecati na planove vezane uz THAAD sustav? Možda, ali ne nužno.
Američka vojska tvrdi kako je jačanje europske obrane nužno zbog "iranske prijetnje" navodeći kako iranske Shabab 3 rakete imaju domet od oko 2,000 km (dovoljno da se teoretski cilja južna Europa). No, ironično je da SAD želi "zaštititi Europu" od Irana u trenutku dok ta ista Europa nastoji spasiti nuklearni sporazum s Iranom kojeg pak želi dokrajčiti SAD.
U širem kontekstu priča o iranskoj prijetnji zapravo je kvazi-argument, pravi razlog američke militarizacije Europe je tzv. "ruska prijetnja", a u Moskvi vrlo nervozno gledaju na takav razvoj događaja.
Ako se pita Rusiju, sve dovlačenje američke napredne vojne raketne opreme u Europi ima samo jedan cilj - okružiti Rusiju i u konačnici, što bi bio krajnji cilj, eliminirati rusku mogućnost uzvraćanja udarca (nuklearnog) u slučaju da jednog dana izbije veliki rat.
S druge strane Rusija pak tvrdi kako je već spremna za takve scenarije, a sam predsjednik Vladimir Putin ove je godine poručio kako je Rusija razvila takvo novo naoružanje koje sav NATO-ov potencijal čini "dotrajalim".
Ima li Rusija zaista takve kapacitete ili je riječ o blefu, ili pak o "polu-blefu" (nešto ima, nešto ne), ta objava je itekako snažno odjeknula u američkim vojnim i strateškim krugovima.
Američki THAAD sustav je pak nešto što Rusija nikako ne odobrava na svojim granicama niti u široj regiji. Podsjetimo, Rusija se oštro protivila američkom postavljanju THAAD sustava u Južnu Koreju. Bit će zanimljivo vidjeti što će biti s time sada ako dvije Koreje zaista postignu povijesni mir, hoće li se SAD dati tek tako "otjerati"? Teško, zapravo neki već smatraju kako Trump i njegova administracija aktivno traže kako sabotirati aktualnu mirovnu inicijativu jer što god Trump pričao (a neki idu tako daleko da bi mu čak dali i Nobelovu nagradu za mir), inicijativa na Korejskom poluotoku nije pokrenuta od strane SAD-a, inicijativu vode Pjongjang, Seul, Peking, a čini se i Moskva.
THAAD sustav
Kada govorimo o korejskom pomirenju onda govorimo i o tome da je i Kini i Rusiji iznimno bitno da se sve skupa završi eliminacijom američke vojne prisutnosti u blizini njihovih granica. No, kao što vidimo i u aktualnim izvješćima, SAD još uvijek može "birati" gdje i na koji način će okružiti svoje rivale.
Njemačka je dakako specifičan slučaj, ali na neki način sličan kao i Južna Koreja. Američka vojska stigla je i utaborila se u Njemačkoj na kraju Drugog svjetskog rata, a u Južnoj Koreji na kraju, nedavno zatim, vođenog Korejskog rata. Ovi primjeri iz ne tako davne povijesti pokazuju nam da američka vojska ima popriličnu jaku tendenciju ostanka tamo gdje joj se dozvoli dolazak. Jedino "rješenje" kontra takvog scenarija je poraziti u slučaju rata istu, a to se do sada dogodilo jedino u Vijetnamu.
Pomalo je ironično, ali SAD je danas zapravo poprilično blizak s Vijetnamom (što dakako proizlazi iz animoziteta između Vijetnama i Kine), ali opet nema utjecaj ni približno u toj mjeri kao što ima u Južnoj Koreji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.