Daleko najzanimljiviji američki predsjednički izbori u zadnjih nekoliko desetljeća održat će se idućeg utorka, 8. studenog 2016. Ne samo da ovog puta, vjerojatno prvi puta u američkoj povijesti, svjedočimo izboru između kandidata establišmenta i kandidata anti-establišmenta, upravo u ovim zadnjim danima utrka postaje dramatična i neizvjesna.
Ne treba posebno isticati tko je čiji kandidat, svima je do sada već jasno kako Hillary Clinton predstavlja kandidatkinju američkog Wall Streeta, neoliberalnog kapitalizma s tendencijom širenja zona slobodne trgovine i globalnog vojnog intervencionizma. Kao gorka pilula zamaskirana u nešto slatko, Hillary u isto vrijeme pomno emitira vlastitu, navodnu, progresivnost. To je opaki plan jer živimo u jednom vrlo čudnom političkom vremenu kada glavni transferi informacija, odnosno mediji, bili mali ili veliki, jednostavno ne mogu reći 'ne' nečemu što je upakirano u celofan progresivnosti.
Dakako, riječ je o novinskom kvazi-elitizmu i osjećaju za isplativu samocenzuru. No, da stvar bude patetičnija, Hillary Clinton definitivno nije liberalni progresivac. Bernie Sanders jest, a još i više od njega jest kandidatkinja Zelene Stranke Jill Stein čiji stavovi predstavljaju ono što bi Demokratska Stranka - u nekom savršenom svijetu - trebala biti.
Oni koji cijene Hillary ili će za nju glasati zato što je progresivni liberal su ili neznalice ili pripadaju istoj skupini ljudi kakvoj i ona sama pripada - herojima dvostrukih standarda. Kako može Clinton ikada biti progresivni liberal kada je glasala za zločinačku američku invaziju na Irak? Kako može biti progresivni liberal kada prije desetak godina tvrdi da je brak zajednica u koju ekskluzivno mogu stupati muškarac i žena da bi se danas, kada su se trendovi poimanja baka radikalno promijenili, nastojala prikazati nekakvom heroinom borbe za prava LGBT osoba?
Prosječni glasač Hillary Clinton spada u jednu od eventualnih tri kategorija. U prvoj skupini imamo ljude koji jako dobro shvaćaju njen modus operandi, koji ne vide baš ništa sporno u tome da predstavnicima Wall Streeta pojašnjava kako na takvoj funkciji zapravo treba imati dvije osobnosti - jednu za javnost, a jednu za njih. U ekstremnom podilaženju skupini koja predstavlja omraženih 1% (a možda i 0,1%), ovi njeni glasači ne vide ništa sporno jer znaju da bi i sami djelovali na takav perfidan način da su u prilici.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
