Zemlje članice NATO Saveza, uključujući Hrvatsku, mozgaju što će učiniti novoizabrani američki predsjednik, koji je u predizbornoj kampanji izrazio znatne rezerve prema najvećem svjetskom političko-vojnom savezu. Transatlantsko partnerstvo je od iznimnog značaja za vojni establishment s obje strane Atlantskog oceana. Zbog toga je Barack Obama za svoje posljednje putovanje odabrao Europu, gdje je prvo posjetio Grčku. Tamo je izrazio nadu da će se Trump ipak čvrsto držati NATO-a, unatoč riječima budućeg predsjednika o napuštanju saveza ako se ne ispune financijski uvjeti njegovog djelovanja. Ali, Obama govori o jednom NATO-u, proizašlom kao pobjedniku Hladnog rata i savezu koji se širio na nekadašnje komunističke zemlje. Današnji NATO je oslabljen, nejasan, te se mnogi, uključujući Trumpa, pitaju čemu uopće služi.
Trump nije mijenjao svoj iskaz o NATO-u. Prema njegovim riječima, radi se o potrošenom savezu, kojega neproporcionalno i skupo plaća SAD, jer druge članice saveza nisu platile svoje račune. Istina je da čak i velike NATO-ove zemlje poput Francuske i Njemačke ne slijede smjernice iz Bruxellesa koje govore da članice moraju izdvajati barem dva posto BDP-a na obranu. Jedino su Grčka, Velika Britanija, Estonija i Poljska uspjele ostvariti tu smjernicu. Ali Trump traži da europski saveznici plate svoj pošteni dio iznad samih smjernica trošenja. Ono što zapravo Trump želi jest da Europa plati znatan dio obrambenog troška Washingtona, a posebice spram troškova održavanja američkih baza i trupa u Europi. Dakle, ne samo da je Trumpu stalo održavati američke trupe u Europi, nego bi htio da sami Europljani to plate.
Uostalom, doprinos Europljana je daleko veći nego što to pokazuje financijski račun. NATO članice su središnja potpora američkom globalnom vodstvu. Zapadni sigurnosni savez zajedno nosi dvije trećine globalnog BDP-a i dvije trećine globalnog trošenja na vojsku, što nije do sada zabilježeno u povijesti.
Doista se radi o najvećem sigurnosnom savezu ikad stvorenom u povijesti čovječanstva. On je stvoren nakon Drugog svjetskog rata kako bi SAD održao inherentni strateški samointeres u Europi. Sada je to na kocki. Moglo bi se reći da je Savez na kocki otkako je završilo razdoblje njegovog širenja. Kolektivna transformacija NATO-a započela je ulaskom u prve vojne intervencije, odnosno u intervenciju na Kosovu. Potom su došle nove i asimetrične sigurnosne prijetnje i većina kritične infrastrukture u današnjim članicama je postalo ovisno o djelovanju Saveza. Zemlje poput Hrvatske stoga ne moraju trošiti na znatnu zračnu obranu i nadzor ili na razvijanje ratne mornarice kako bi branila svoje obale. Istovremeno, to se može pokazati velikim nedostatkom pojedinih zemalja članica, kao što je nemogućnost zaštite zračnog prostora baltičkih zemalja vlastitim baltičkim zrakoplovima.
Financijska konstrukcija u logici djelovanja takvog saveza je važna, ali ne i presudna. Pravi ispit za trajno postojanje saveza neće se polagati u veličinama obrambenih proračuna. Umjesto toga, organizaciji je potrebna svrha, a ta svrha svakako nije hladnoratovska shema i upiranje prstom u Rusiju kao krivca za sve nedaće svijeta.
U svom trenutačnom obliku, NATO je iznimno pao na ispitu asimetričnih prijetnji kao što su terorizam i cyber prijetnje, a još više u organizaciji humanitarnih misija. Sasvim je neopravdano da zemlje izdvajaju financijska sredstva za obranu, ali borbu protiv unutarnjeg i vanjskog terorističkog neprijatelja vode policije i zasebno pojedine države članice. S druge strane, trajno održavanje vojnih misija nije popraćeno i humanitarnim djelovanjem. NATO je trom i spor u odgovoru na brojna pitanja te održava mentalni sklop hladnoratovske vojne logike.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
