Napeta situacija oko Ukrajine dodatno eskalira. Nakon što je Kijev optužio Moskvu da gomilaju vojsku uz ukrajinsku granicu (a sudeći prema snimkama to se uvelike i događa) iz Rusije su poručili kako za njih postoje određene "crvene linije", a jedna od najvećih je prisutnost NATO trupa na prostoru Ukrajine. I danas iz Kijeva stiže izjava koja će svakako dodatno pojačati napetosti, izjava koja je kao "skrojena" upravo u takve svrhe. Naime, ukrajinska vojska poručila je kako će uskoro, u narednim mjesecima, održati vojne vježbe s NATO-om.
Iz NATO-a za sad nema komentara po tom pitanju, no dan ranije su poručili kako su "zabrinuti" zbog sve većeg gomilanja ruske vojske uz ukrajinsku granicu dok je pak vodeća NATO članica, SAD, poručio kako će stajati uz Ukrajinu "protiv ruske agresije" - potvrda je došla sa samog vrha, Joe Biden to je potvrdio ukrajinskom kolegi Volodimiru Zelenskom u telefonskom razgovoru.
I tako sad imamo situaciju da dvije zemlje, Ukrajina i Rusija, tvrde kako im je sigurnost ugrožena - Ukrajini od ruske prisutnosti, Rusiji od NATO prisutnosti. Nije potrebno dodatno napominjati kako je ovo napetost koja može potencijalno završiti jako loše. Iz Moskve su čak rekli da bi Ukrajina mogla biti "uništena" ukoliko dođe do izbijanja novog sukoba u Donbasu.
No, što je s tim NATO-ukrajinskim vojnim vježbama? Ukrajinska vojska objavila je kratku izjavu u kojoj se ističe kako će u vježbama sudjelovati više od 1 000 vojnika iz najmanje 5 NATO članica. "Konkretno, razradit će se obrambene akcije. Nadalje, uvježbavat će se i ofenziva koja će imati za cilj vratiti kontrolu nad državnim granicama i ponovno uspostaviti teritorijalni integritet države koja je izložena agresiji od strane neprijateljskog susjeda", navodi se u izjavi.
Točno vrijeme i mjesto ovih vježbi se ne spominje. "U narednim mjesecima" moglo bi biti već ovog ljeta. No, još i bitnije će biti ono "gdje". Iako se to eksplicitno ne navodi izjava sugerira da će same vježbe biti održane na prostoru Ukrajine. Drugim riječima, točno ono što je Rusija rekla da je za njih "crvena linija" - prisutnost NATO snaga u Ukrajini - vježbe koje u ovom trenutku ukrajinska vojska (i drugi akteri) nastoji organizirati.
Sasvim je jasno da ovdje imamo situaciju u kojoj se odmjeravaju snage, izazivaju međusobne izjave i stavovi. Vojne vježbe s NATO-om trebale bi očito imati za cilj pokazati i kako ruske "crvene linije" ne vrijede, a to se već može svrstati i u domenu psihološkog ratovanja. U neku ruku to podsjeća na vojne akcije koje američka mornarica provodi na prostoru Južnog kineskog mora gdje već neko vrijeme "razbijaju" kineske crvene linije i bez izazova prolaze kroz prostor koji Kina svojata.
Rusija pak sugerira da SAD namjerno "gura" Ukrajinu u ovakve konfrontacijske situacije kako bi sami pokazali svoju snagu prema Rusiji. Kako smo već i spomenuli, činjenica da se na čelu SAD-a nalazi Joe Biden, čovjek koji je osobno bio možda i najviše involviran u kontekstu Ukrajinske krize prije 7 godina, svakako povećava mogućnost za dodatne napetosti.
Kada se spominje Ukrajinska kriza iz 2014. mnogima su prve asocijacije aneksija Krima i rat u Donbasu. To su svakako ključni događaji, ali je podjednako bitno podsjetiti na ono što je toj eskalaciji prethodilo. Krajem 2013. godine tadašnji ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič iznenada je, na sastanku s EU liderima, objavio kako Ukrajina odustaje od daljnjeg procesa približavanja Europskoj uniji te će umjesto toga krenuti drugim putem - putem jačanja odnosa s Rusijom i ruskim projektima kao što je Euroazijska gospodarska unija. Nedugo zatim u Kijevu i drugdje izbijaju nemiri, naročito na centralnom kijevskom trgu Maidan (koji je tom prilikom prozvan Euromaidan). Situacija je prerasla u sukobe koji su trajali danima i naposljetku su rezultirali rušenjem Janukoviča s vlasti (koji je jedva sačuvao živu glavu).
Maidan, 18. veljače 2014.Oko prevrata se najviše angažirao SAD, čak potisnuvši EU čiji su se dužnosnici preplašili mogućnosti rata na tlu Europe. Tadašnja zamjenica američkog državnog tajnika, Victoria Nuland, u telefonskom razgovoru s američkim ambasadorom u Kijevu (razgovoru koji je "procurio" online) pojašnjava koga treba postaviti na vlast nakon rušenja Janukoviča te pritom ističe "jeb*š EU".
Nasilni prevrat koji je imao za cilj spriječiti zaokret Ukrajine prema Rusiji bio je itekako potaknut od strane SAD-a, no provesti potpuni zaokret sa zemljom poput Ukrajine pokazalo se nemogućim, prije svega zbog činjenice da na istoku zemlje (a naročito na Krimu) živi velik broj ljudi koji pričaju ruskim jezikom (a mnogi od njih se i identificiraju kao Rusi). Rusija je zatim anektirala Krim u brzoj "inkognito" vojnoj akciji dok je u Donbasu izbio rat (jer situacija tamo nije toliko homogena kao na Krimu).
Barikade u Donbasu, travanj 2014.
U žestokom ratu u Donbasu poginulo je više tisuća ljudi, oko 14 000 (brojka oko koje se većina izvora slaže). U isto vrijeme došlo je do velikog raseljenja stanovništva. Procjenjuje se da je više od 1,4 milijuna ljudi bilo prisiljeno napustiti svoj dom (a oko 900 000 napustilo je i zemlju). Pobunjenici na istoku Ukrajine formirali su dvije "Narodne republike" - Donjeck i Lugansk. No, iste, bar za sada, nisu formalno priznate od strane Rusije. Neki na istoku Ukrajine nadali su se da će ove dvije pokrajine biti i anektirane po uzoru na Krim, no to se također nije dogodilo. Čini se da se Rusija na kraju odlučila za "zamrznuti sukob" - iako bi se to, u kontekstu novih događaja, moglo brzo promijeniti.
Aktivno ratovanje u Donbasu potrajalo je do veljače 2015. kada je u Minsku potpisano primirje, a prisutni su bili ruski predsjednik Vladimir Putin, tadašnji ukrajinski predsjednik Petro Porošenko, tadašnji francuski predsjednik Francois Hollande, njemačka kancelarka Angela Merkel (sastanci četvorice prozvani su "Normandijski format", jer su se po prvi put susreli u Normandiji) i domaćin, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko. Ono što je pritom bitno za uočiti je činjenica da u Minsku nije bilo američkog predstavnika. Primirje je morao biti europski proces jer primirje SAD-u zapravo nije ni odgovaralo.
Sastanak u Minsku, 11. i 12. veljače 2015.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
