"Dobri i loši policajci" predsjedničke palače u Ankari - Erdoganova blokada kao primjer strategije dovedene do savršenstva: Što Turska želi da bi dozvolila Finskoj i Švedskoj ulazak u NATO savez?
Finska je potvrdila da želi ulazak u NATO, nedugo nakon nje to je potvrdila i Švedska. Rusija je, očekivano, prosvjedovala, no, Vladimir Putin je čak donekle i smirio napetosti ističući kako Rusija nema nužno problem s tim što će ove dvije nordijske zemlje postati NATO članice, ali će itekako imati ako se na njihov prostor počne dovoditi oružje koje bi Rusija percipirala kao prijetnju svojoj nacionalnoj sigurnosti. Nadalje, čak je i švedska premijerka Magdalena Andersson donekle smirila situaciju ističući kako Švedska ne želi da se na njenom teritoriju uspostavljaju permanentne NATO baze. Također je rekla kako Švedska ne želi prisutnost nuklearnog oružja (možda su ove izjave bile povod za kasniji Putinov komentar).
No, hoće li Švedska i Finska uopće postati NATO članice? Za to će im biti potreban konsenzus svih 30 aktualnih NATO članica, a najmanje jedna se već ozbiljno buni, štoviše, poručuje kako "nema šanse" da će odobriti Finskoj i Švedskoj ulazak u NATO. Dakako, govorimo o Turskoj čiji je predsjednik Erdogan iznio niz optužbi na račun Helsinkija i Stockholma, uključujući i da "podržavaju teroriste".
Kad govorimo o zemljama koje bi se mogle protiviti njihovom ulasku u NATO mogli bismo spomenuti i Hrvatsku, no ne čini se da je to neka ozbiljna prijetnja već je više riječ o srazu koji traju na liniji između premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića. Konkretno, Milanović želi iskoristiti ovu situaciju da bi natjerao relevantne sile u Europi da utječu na situaciju u susjednoj BiH (točnije na izborni zakon) glede interesa Hrvata. No, s razlogom danas nećemo pričati o Hrvatskoj zbog činjenice da je komparacija predsjedničkih ovlasti Zorana Milanovića i Tayyipa Erdogana neusporediva. U Hrvatskoj po pitanju ovakvih odluka glavnu riječ ima premijer dok je funkcija predsjednika u nekoliko navrata degradirana još od 90-ih godina. U Turskoj pak imamo obrnuti proces gdje je funkcija predsjednika u više navrata jačana, a Erdogan danas (naročito nakon što je preživio pokušaj puča 2016.) je moćniji no ikad.
O turskom korištenju svoje geopolitičke pozicije već smo pisali u više navrata i ništa po tom pitanju nije se promijenilo. Erdogan je i dalje svjestan da ustupke može dobivati ponajviše kad tursku poziciju stavi na stol. Takvu pregovaračku poziciju ostvario je višegodišnjim balansiranjem između Istoka i Zapada. Čak se može reći da je to taktika koju je ispraksirao skoro pa do savršenosti.
Uspio je kupovati kineske raketne sustave dok se američki stav prema Pekingu počeo zaoštravati. Uspio je čak ostvariti konkretnu suradnju i dogovaranje s Rusijom po pitanju Sirije iako su Rusija i Turska tamo podržavale (i još uvijek podržavaju) međusobno suprotstavljene snage. Ovih dana čak obnavlja odnose i sa Saudijskom Arabijom i to baš u trenutku dok dolazi do zahlađenja u odnosima između Rijada i Washingtona. A tu je i kupnja ruskog sustava S-400 zbog kojeg je Turska čak morala istrpjeti i određene američke sankcije. Iako će iz Ankare reći da im je taj ruski sustav trebao u svrhu obrane sve izgleda kao da su ga nabavili namjerno da bi prkosili Amerikancima, odnosno da bi im dali do znanja da ako hoće da onda i mogu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
