Iran ima dugu povijest pokazivanja svoje kulture svijetu, što je postalo ključni dio javne diplomacije Islamske Republike. U vrijeme najgorih sankcija, iranska kulturna diplomacija bio je najbolji način izlaska u svijet, pružanja kvalitetnih i provjerenih informacija o Iranu i izbjegavanje negativnih stereotipa koji su uslijedili nakon Islamske revolucije, prvenstveno u zapadnom svijetu.
Meka sila (soft power) Irana temelji se na dva osnovna načela. Prvi je pristup zasnovan na kulturnim inicijativama i kulturnoj diplomaciji. Drugi vid je obrambeni stav protiv svjetskog hegemonskog pristupa ponovnim ukazivanjem na kulturnu baštinu i potrebu dijaloga. Kao takvu, kulturnu diplomaciju Irana određuje država, ali i tu se pronalazi velika raznolikost povijesnog i duhovnog aspekta iranske vanjske politike.
Meka sila (soft power) je ideja koju je razvio američki politolog Joseph Nye za američku vanjsku politiku. Osnovna zamisao jest sposobnost dostizanja cilja kroz suradnju i atraktivnost, umjesto kroz zastrašivanje i plaćanjem. U međunarodnim političkim odnosima, meka sila neke zemlje ponajviše se odnosi na njezinu kulturu i razne oblike legitimnih, ali i moralnih vanjskih politika. Političke vrijednosti su također važne, posebno u američkom i europskom slučaju. Javna diplomacija (diplomacija okrenuta javnosti neke zemlje ili svjetskoj javnosti) je glavni instrument za mobilizaciju resursa meke sile. Tu se radi o raznim oblicima medijske, kulturne ili informacijske razmjene, pa sve do dogovora između državnika. Većina te sposobnosti ovisi o kulturnoj diplomaciji, odnosno korištenju državne kulturne politike u obliku promicanja ideje, informacija, kulture i umjetnosti izvan zemlje.
Prije Islamske revolucije 1979. iranska kulturna politika se provodila u kontekstu iranske civilizacijske težine i nasljedstva, prije svega na osnovi predislamskih iranskih sastavnica kao glavnog nacionalnog identiteta.Ova je politika bila pod jakim utjecajem ideje šaha Pahlavija, koji je pokušao prikazati Irance širem svijetu kao trajnu sponu s iranskom monarhijom još u vrijeme Ahemenida, kojih 500 godina prije nove ere.
Zanimljivo je istaknuti da je cjelokupna iranska antička historiografija vezana uz istraživanja zapadnih arheologa i povjesničara. Na temelju tih istraživanja, stvorena je slika iranske antičke monarhije, koju većina Iranaca nije imala. Iranski je nacionalni okvir usredotočen na epovima Šahname velikog iranskog pjesnika Ferdosija, pa je novi povijesni narativ bio doista nov i većini iranskog stanovništva. Vrhunac opsesije antičkim iranskim dinastijama bila je proslava 2500 godina kontinuirane iranske državnosti 1971., kada je šah Pahlavi u Perzepolisu postavio procesiju megalomanskih razmjera te sebe pokazao kao šahinšaha - nasljednika Kralja nad kraljevima.
Nakon Islamske revolucije, naglasak je dan na islamski Iran. U osamdesetim godinama, tijekom vladavine ajatolaha Ruholaha Homeinija i rata s Irakom, kulturna diplomacija bila je orijentirana na Izvoz revolucije, s ciljem širenja univerzalističkog koncepta islamske solidarnosti. To je, s obzirom na šijitsku iransku osobinu, išlo iznimno teško. Međutim, usporedno je krenula veća svijest o iranskoj kulturnoj tradiciji, s naglaskom na etičnost politike u novom obliku vlasti. Posebice se Iran povezao sa šijitskim zajednicama u drugim zemljama, poput Pakistana.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
