Nestabilnost režima u Siriji, ekstremističke skupine tzv. Islamske države, stalna napetost s Izraelom, ali i jenjavanje podrške na svojim područjima, ponovno govore o krhkosti održive institucionalizacije Hezbollaha na Bliskom istoku. Još uvijek na listi terorističkih organizacija, Hezbollah je značajno drugačiji od svojih početaka. Njegova snaga, ne samo među libanonskim šijitima, govori o institucionaliziranosti kao političke stranke, ali novi uvjeti pružaju izazov koji će odrediti budućnost Hezbollaha – ali i cijelog Libanona.
Hezbollah je nastao usred Libanonskoga građanskog rata (1975.-1990.). Rat je institucionalizirao jazove u državi koja je podijeljena religijom, životnim standardom i regionalnim razvojem (vrlo urbanizirana obala, planinska sela i gradovi). Tijekom 20. stoljeća Libanon je pokušao provesti konsocijacijsku demokraciju koja je završila u ratu i stalnim uplitanjem Izraela i Sirije u unutarnje prilike u Libanonu. Desetljećima marginalizirana, libanonska šijitska zajednica bila je ranih 1980-ih rastrgana između sljedbeništva palestinskih fedajina koji su se pod okriljem PLO-a borili protiv Izraela i iranskog utjecaja, koji je nakon Islamske revolucije postao najjače uporište šijizma u svijetu. U teškim uvjetima i pod utjecajem sirijske vojne prisutnosti, Islamska republika odlučila je poslati svoje vojne stručnjake da obučavaju budući Hezbollah. Akciju je vodio tadašnji iranski veleposlanik u Siriji, Ali Akbar Mohtašamipur. Nove postrojbe stvarale su se u sirijskim kampovima, da bi potom bili prebačeni u Južni Libanon, gdje je šijitska zajednica najjača, a vojni potezi Izraelaca najžešći.
Od 1997. Hezbollah je na popisu terorističkih skupina američkog State Departmenta. Iz američkog gledišta, uvrštavanje "Božje stranke" ima svoje dobre razloge. Hezbollah je bio ključan u napadu na američko veleposlanstvo u Bejrutu 1983., u talačkim krizama od predsjednika Američkog sveučilišta u Bejrutu do novinara i šefova CIA-e između 1982. i 1991. Hezbollah je također oteo TWA zrakoplov koji je letio iz Atene u Rim 1991. Nakon 2001., pojavnost na listi terorista dobilo je svoju veću važnost uslijed Rata protiv terorizma. Hezbollah je zauzvrat optužio SAD da sponzorira međunarodni terorizam te da su odgovorne za smrt najvećeg broja nedužnih u svijetu, te da su glavni trgovac oružjem i instrumentima mučenja.
U svojim nastancima, Hezbollah je jasno odredio svoje viđenje svijeta. On je polariziran na vječitu borbu potlačenih protiv tlačitelja, tražeći put koji nije ni kapitalistički niti socijalistički (ova polarizacija svijeta i pronalaženje srednjeg puta obilježje je iranske Islamske revolucije). Hezbollah priželjkuje islamski oblik vlasti koji po njihovom mišljenju jedini može jamčiti pravdu kroz šerijat, temeljenu na autoritetu vjerskih vođa koji proistječu iz kruga iranskog Vrhovnog vođe. Hezbollah također želi osloboditi muslimanske teritorije, što uključuje oružanu borbu protiv Države Izrael, oporbu svim saveznicima Izraela, te odbijanje svakog oblika kompromisa koji bi vodio priznanju "cionističkog entiteta". Međutim, tijekom vremena Hezbollah je morao postići određene kompromise. Tako je pragmatično prihvatio vjersku pluralnost libanonskog društva i postao umjereniji u svojim javnim nastupima.
Otkad se izraelska vojska povukla s libanonskog teritorija 2000., Hezbollah je sve više ličio na političku stranku nego na vojnu formaciju. I ta preobrazba je bila povodom rasprava da je stigao kraj Hezbollahu. No, Hezbollah je prošao puno gore preobrazbe. Organizacija je preživjeta tri iznimno jaka vojna sukoba s Izraelom 1993., 1996. i 2006. Izraelska vojska ubila je tri vođe Hezbollaha: Šejha Rageba Harba 1984., Abasa al-Musavija 1992., i Imada Mugnijea 2008. Kad je sirijska vojska napustila Libanon 2005. smatrano je da je došao kraj Hezbollahu, kao i nakon ubojstva premijera Rafika Haririja, za što su službeno optužena četvorica članova Hezbollaha. Uz to, stalna borba s Izraelom i politička kriza u Libanonu proglašavani su izazovom najvećem libanonskom šijitskom udruženju. Unatoč svim mračnim prognozama, Hezbollah je izrastao u najmoćnijeg i najsloženijeg političkog aktera u Libanonu. To je ostvario svojim nekompromisnim stavom prema Izraelu, povezanosti s iranskim, sirijskim, ali i Zaljevskim donatorima, ali i jakom političkom i osobito socijalnom pozicijom u samom Libanonu. Od 2005. Hezbollah sudjeluje u vlasti i ne okuplja samo šijite oko svoje politike. Unatoč tome, Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a i dalje smatra Hezbollah terorističkom organizacijom, što je suludo jer time naziva jednu od najjačih političkih stranaka u zemlji s kojom ima diplomartske odnose, terorističkom.
Hezbollah je svojim djelovanjem u Libanonu pokazao da se radi o političkoj snazi koja je lojalna Libanonu i koja može uspostaviti odnose s drugim sastavnicama libanonskog društva i doprinijeti libanonskom identitetu. Najkasnije od 2005., kad je na izborima dobio legitimnost i po prvi puta uveo svoje predstavnike u libanonski parlament, glavni tajnik Hezbollaha Hasan Nasralah je uspio u uspostavljanju veza s drugim šijitskim političkim strankama, maronitskim kršćanima, sekularnom ljevicom, pa čak i sa sunitskim skupinama i Druzima. Svoje političke poruke usmjerava prema libanonskom društvu, te se doista čini da sektaštvo kakvim je Hezbollah obilovao, sada okreće prema taktici pomaganja izgradnje multikulturnalnog i multikonfesionalnog libanonskog društva.
Simbolika Hezbollaha ipak ukazuje na ključne vrijednosti koje organizacija gaji. Diljem Hezbollahovih uporišta, škola, organizacijskih jedinica, i u šijitskim mjestima i gradovima, vidljivi su murali koji podsjećaju na mučenike (šehide), te oslikavaju ključne likove modernog šijitskog političkog pokreta: ajatolahe Homeinija i Hameneija, vođe Islamske revolucije u Iranu, kao i vođe Hezbollaha. S druge strane, uz sveprisutne žute zastave Hezbollaha nalaze se samo nacionalne zastave Libanona, čime Hezbollah iskazuje svoju odanost libanonskoj državi. Značajno je primijetiti da, unatoč tome što ne odustaje od čvrstog uvjerenja u ispravnost Islamske revolucije i duhovnog vodstva Homeinija i Hameneija, Hezbollah sebe vidi nezavisnim od iranskih interesa u regiji, te ne traži islamsku republiku na način kako ona djeluje u Iranu.
Hezbollah je pružio osnovne usluge tisućama libanonskih šijita, ali i ostalim Libanoncima, poput stanova, vodoopskrbe, dovoda eletrične energije, obrazovanja, zdravstvenih usluga, poljoprivrednog napretka. Popravio je infrastrukturu koju su uništili izraelski napadi, kao i posljedice unutarnjih sukoba. Hezbollah je na neki način ispunio prazninu koju libanonska država nikako nije mogla ispuniti uslijed unutarnjeg frakcionaštva i vanjskog pritiska, a koja se posebice vidjela u državnoj nebrizi za šijite.
Politička i društvena institucionalizacija Hezbollaha u libanonsku državu i društvo ipak ostaje krhko, kao i sama politička savezništva u Libanonu, ponajviše zbog sirijskog građanskog rata i napredovanja ISIL-a u Iraku i Siriji, što daje cijelo novo težište sunitsko-šijitskih rivalstava u regiji. Slanjem svojih snaga u pomoć sirijskom predsjedniku Bašaru al-Asadu, Nasralah je ugrozio ionako slabu suradnju sa sunitskim umjerenjacima i ekstremistima u Siriji i Libanonu. Ovo je riskantan potez jer su vremena krize u Libanonu uvijek djelovala protiv šijitske zajednice. Neki šijiti su počeli propitivati zašto Hezbollah riskira sve pomažući nestabilnom i nedemokratskom sirijskom režimu. Iako ti glasovi nisu mnogobrojni, nisu niti tihi, ali još uvijek padaju na sklisko tlo, jer većina šijita i dalje pamti da je Sirija opskrbljivala libanonske šijite socijalnim dobrima, političkim glasom, sigurnošću i osnaživanjem.
Uostalom, politika ISIL-a protiv vjerskih manjina toliko je opasan recept za Libanon (koji ima najveće šanse da se pretvori u novi Irak), da Hezbollah nije imao drugi vid djelovanja osim pomoći Asadu. No, radi se o taktički vrlo rizičnom koraku. Pogoršanje sigurnosne situacije i stabilnosti u Siriji i Libanonu, s potencijalnim padom sirijskog režima, mogu pogoršati Hezbollahove odnose sa šijitskom strankom Amal i kršćanskim Slobodnim patriotskim pokretom. Amal bi mogao ostati vezan uz Hezbollah, ako ne bi pronašao sigurnosnu alternativu, ali Pokret bi mogao razmisliti o drugim savezima nego onima koje su šijitske stranke dale kršćanima. S druge strane, dio kršćana i dalje podupire Hezbollah, a ne kršćanske stranke, jer jedino u Hezbollahu vide ozbiljnog zaštitnika od sunitskih ekstremista. Pokretov vođa Michel Aoun će vjerojatno ostati uz Hezbollah u vrijeme potrebe i nesigurnosti, ako mu Saudijska Arabija i druge Zaljevske kraljevine ne ponude sigurnosna jamstva. Međutim, jačina Asadovog režima, pa makar samo u dijelu Sirije, ostavlja stalni status procjenjivanja snaga u Libanonu.
Naime, sve političke stranke u Libanonu znaju da, ako Asad ostane na vlasti, te nastavi podupirati Hezbollah, kao i Iran, Hezbollah će postati dominantna snaga u libanonskoj politici. Koliko je Hezbollah važan u široj regiji ostaje tek za vidjeti. Upravo je sukob u Siriji glavni ispit za Hezbollah, možda najveći od njegovog početka. Iako je Nasralah prvo pozivao na mirno rješenje sukoba u Siriji, taktika Asadovog odgovora nije ostavila drugog izbora osim vojne pomoći Damasku. Ako Asadov režim padne, Hezbollah bi izgubio glavnog podupiratelja, državu koja je godinama igrala glavnu ulogu u libanonskoj politici. Opasnost od toga je očita – Hezbollah je već prebacio glavni dio svog oružanog arsenala iz Sirije u svoje baze u istočnom Libanonu. Gubitak sirijske pomoći također će Hezbollahu oduzeti mogućnost strateškog zaleđa i tranzitnih puteva.
Ali najveća prijetnja i Hezbollahu i Libanonu je sunitski ekstremizam, koji je počeo pogađati Libanon nakon što je 30.travnja 2013. Nasralah javno obznanio da Hezbollah pruža vojnu podršku sirijskom režimu. ISIL-ova taktika je probiti sirijske obrane i doći u Libanon, te s druge strane zauzeti Jordan. U toj taktici, ISIL posebno gađa šijitska uporišta. Samo tijekom protekle dvije godine ISIL i druge militantne organizacije napadale su šijitske pozicije u Libanonu: bombardiranje Roueissa u ljeto 2013., bombardiranje iranskog veleposlanstva u studenom 2013., bombardiranje Haerea Hreika u siječnju 2014. i ponovno istog mjeseca, potom gađanja južnog Bejruta u blizini iranskog kulturnog centra u veljači 2014., te bombardiranje Hezbollahovih uporišta u Hrejbu u rujnu 2014.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
