Vladajuća gruzijska politička stranka Gruzijski san pobijedila je na parlamentarnim izborima proteklog vikenda, ostvarujući tako svoj drugi mandat na čelu ove kavkaske države. Gruzijski san je osvojio 48,61 posto glasova nasuprot glavnoj oporbenoj stranci Ujedinjenom nacionalnom pokretu koji je osvojio 27,04 posto gruzijskih glasova. Ovi izbori i pobjeda su iznimno važni za gruzijsku političku stabilnost. Naime, prvi mirni prijenos vlasti od stjecanja nezavisnosti 1991. zbio se tek pije četiri godine. Zbog toga su vlasti bile iznimno zainteresirane za brojčano međunarodno nadgledanje izbora, posebice nakon što su neke stranke najavile ulične prosvjede ukoliko ne uđu u parlament. Zbog toga je prisutnost Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) bila od velike važnosti za obilježavanje izbora slobodnima i višestranačkima, s poštivanjem temeljnih izbornih pravila.
Ali ni ovi izbori nisu prošli bez predizbornih nasilnih incidenata, za koje su se optuživale međusobno stranke, potom svjetske sile, do misterioznih snaga koje žele destabilizirati čitavu zemlju. Tako su kamenjem uništena dva glasačka mjesta, a ujedno je auto bombom pokušano ubojstvo oporbenog zastupnika u Tbilisiju. Oružanih prepada i ubojstava zabilježeno je diljem zemlje. Oni su obilježili i prethodnih sedam izbornih ciklusa.
Stoga su ovi parlamentarni izbori kritični za održavanje rutine demokratske prakse u zemlji koja je zapravo obilježena trajnom autoritarnom vlašću. U posljednjih par godina, Gruzija je ipak krenula prema demokratizaciji politike i društva, unatoč sigurnosnim prijetnjama i secesijskim pokretima u Južnoj Osetiji i Abhaziji. Na ovim izborima nije bilo prijetnje revolucije, pada režima ili promjene režima, kao što je to bilo u prethodnim izbornim ciklusima. Sada nije bilo tako, stvoren je napokon kontinuitet stranačkog sustava i mirnog prijenosa vlasti (iako su još rani dani formiranja vlasti).
Iako se očekivalo da će u gruzijski parlament ući četiri, a možda i pet stranaka, te da će se možda steći uvjeti za formiranje koalicijske vlade, to se nije dogodilo. U parlament ulaze tri najjače stranke. Prva, pobjedonosna, Gruzijski san premijera Giorgija Kvirikašvilija, je stranka lijevog centra osnovana na poticaj milijardera i političara Bidzine Ivanišvilija 2012. Stranka koja je proeuropska u svojoj ideologiji i promatrač je u Partiji europskih socijalista, očito je zadovoljila stanovnike Gruzije jer je dobila čak 19 mjesta više od prethodnih izbora, te osvojila 48,67 posto glasova i 67 mjesta u parlamentu. Sasvim je sigurno da će Kvirikašvili nastaviti svoj premijerski mandat te da neće biti značajnijih promjena u sastavu vlasti.
S druge strane, glavna oporbena stanka, Ujedinjeni nacionalni pokret, teško je podbacio, izgubivši 19 mjesta u parlamentu, te ih sada ima 27, na temelju 27,11 posto osvojenih glasova. Radi se o liberalno-konzervativnoj stranci koju je 2001. osnovao sada već zloglasni Mihail Saakašvili. Ova je stranka glavni pobornik bližih odnosa s NATO-om i Europskom unijom te povratkom kontrole Tbilisija nad odmetnutim pokrajinama. Stranka je stasala u Ružinoj revoluciji, te kombinira politički, ekonomski i kulturni liberalizam s građanskim nacionalizmom. Zbog Saakašvilijeve nesposobnosti i korupcije, stranka je na izborima 2012. otišla u oporbu te i dalje gubi broj glasača.
Treća stranka koja je ušla u parlament je Savez gruzijskih domoljuba, koji je osvojio šest mjesta odnosno 5,01 posto glasova građana. Radi se o proruskoj, euroskeptičnoj i populističkoj stranci koja je nastala 2012. iz Pokreta otpora na platformi protuzapadnih pozicija. Ovo je prvi puta da je stranka ušla u parlament, što pokazuje trend rasta euroskepticizma u Gruziji i trezvenijeg sagledavanja situacije u kojoj Rusija prevladava na Kavkazu. Sada je stranka ušla u koalicijski blok s pet drugih stranaka – Slobodna Gruzija, Sloboda, Tradicionalisti, Novi demokršćani i Politički pokret za vladavinu prava i vojnih veterana. Voditelji ove stranke su Davit Tarhan Muravi i Irma Inašvili, koji izražavaju stavove koji se značajno razlikuju od stavova vlade u Tbilisiju. Prije svega, stranka upozorava na stvarne prijetnje gruzijskoj suverenosti, kao što je turski ekspanzionizam. Isto tako, stranka je glasna u upozoravanju kako su ugovori i planovi s EU i NATO-om prespori, te da su Gruzijci obeshrabreni suštim prijedlozima i obećanjima iz Europe. Pojedinci iz stranke i koalicije preuzimaju euroazijansku retoriku, poduprtu od strane Rusije.
Može se reći da je Gruzija tek sada spoznala višestranački sustav. Općenito, Gruzijci nemaju mnogo iskustava niti povjerenja u političke stranke. Komunistička partija Sovjetskog saveza stvorila je lošu sliku stranaka kao institucija, a moderne stranke su se morale suočiti s posljedicama sovjetske prošlosti. Nakon 2012. ipak dolazi do mnoštva novih stranaka, koje imaju slabi kadar, manjkavu unutarnju demokraciju i često se radi o grupaciji okupljenoj oko jedne osobe. Takvi mali Staljini i Napoleoni imaju grandiozne misli o svojim političkim uspjesima, iako niti jedna od tih stranaka nije nikad ušla u gruzijski parlament. Stožerne stranke se također ponašaju iznimno nedemokratski, koriste nasilje ili zastrašivanje protiv svojih političkih protivnika, a osobito i protiv novinara. Odbijaju prisustvo žena u parlamentarnom životu, što umanjuje mogućnost parlamentarne, ali i društvene rasprave o reproduktivnim pravima, nasilju u obitelji, jednakim plaćama i pristupu višem obrazovanju. Samo 12 posto parlamentarnih mjesta drže žene, a i to je najveći postotak u povijesti nezavisne Gruzije. Deset posto ministara su žene. Zanimljivo, prema ispitivanjima javnog mnijenja, oko 70 posto stanovništva smatra da bi žene morale imati barem trećinu mjesta u parlamentu, što proturječi stranačkim izgovorima da je Gruzija tradicionalna i patrijarhalna zemlja. Strukturalni problemi su tako više nego očiti i vidljivi u gruzijskom društvu.
Svaki izborni ciklus u Gruziji je ispunjen strahom, što se prvo mora promijeniti ukoliko se želi uspjeh demokratskog procesa. Političke stranke se natječu poput gangstera iz američkog doba prohibicije, djelujući kao djelotvorne i legitimne stranke u Gruziji, ali sa zaleđem kriminalnog i nasilnog podzemlja koje uključuje fizičke napade, podmetnute bombe i ubojstva, kao i iznimno razvijenu i institucionaliziranu korupciju.
Gruzijski san nije samo lijeva inačica Saakašvilijeve vlade, jer se radi o stranci koja je ipak trezvenija u svom geopolitičkom samopogledu, te traži jačanje veza s Rusijom. Napokon, sam Ivanišvili je cijelo svoje bogatstvo stekao upravo u Rusiji. Stranka očito želi popraviti dosadašnji put razvoja Gruzije. Došavši na vlast 2012., Gruzijski san je bio konačan udarac Saakašviliju, te je ostvaren prvi mirni prijenos vlasti od propasti Sovjetskog saveza 1991. Ti su izbori bili jasan pokazatelj gruzijskog nezadovoljstva Saakašvilijem. Gruzijski san je od tada pohapsio na desetke bivših dužnosnika, uključujući samog Saakašvilija, pod optužbom zloupotrebe vlasti. Pojedine zapadne zemlje su tada optužile vladu da primjenjuje selektivnu pravdu. Saakašvili je izbačen iz zemlje, te mu je zabranjen povratak u Gruziju, čime je završen američki eksperiment postavljanja nesposobnog, autoritarnog i koruptivnog igrača. Sada Saakašvili djeluje kao regionalni guverner u Ukrajini. Iako najavljuje svoj povratak u Gruziju, to se sasvim sigurno neće dogoditi u idućih četiri godine, jer mu je Gruzijski san obećao da će biti uhapšen istog trenutka kada kroči na gruzijsko tlo.
Stabilna Gruzija je svakako od interesa svim geopolitičkim akterima na Kavkazu. Od 2008., kada je kratkotrajni rat između Moskve i Tbilisija Gruziju koštao gubitak 20 posto teritorija, Gruzija promišlja svoju političku budućnost. Pragmatičan stav prema Rusiji je napokon preuzet kao način smirivanja napetosti prema Kremlju, uz pokušaj da se s Rusijom razgovara o napretku u trgovinskoj razmjeni i ekonomskim aktivnostima za blagodat osiromašenog gruzijskog stanovništva. Gruzija se u posljednjih četiri godine obvezala da neće koristiti vojnu silu za obnovu državnog teritorijalnog integriteta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
