Čudni gubici vremena: Kako mi je zbog Kate Bush ukradeno nedjeljno poslijepodne

Događa li vam se nekad da prekršite vlastita nepisana pravila? Svakako, svima nam se to događa - možda bi ih zato trebali i pisati! Jedno od mojih osobnih pravila je da si ne dozvoljavam onaj gorak okus gubitka vremena jer ako nešto traži taj resurs od mene onda bih jako volio da i sam imam nešto od toga zauzvrat. Zanimljiv je taj koncept "slobodnog vremena"... kao prvo, ako ste ušli u svijet odraslih ljudi, imate ga malo. Kao drugo, ako znate da ćete ga imati možda ga iščekujete pomalo anksiozno - jer kako ga "potrošiti"?

Naravno, svi bismo voljeli živjeti po onom "carpe diem" pristupu i da na kraju dana možemo veselo uskliknuti - ovo je bio savršeno iskorišten dan! Ali često nije tako (ili nas ambicija napusti već do podne). Takva je bila i moja jučerašnja nedjelja. Nije ovo osobni dnevnik, priča ide negdje... a možda nekome posluži i kao upozorenje!

Jedna od glazbenih umjetnica koja je definitivno obilježila kraj 70-ih, a još i snažnije 80-e godine svakako je Kate Bush. Njena glazba nikad nije bila "običan pop", bilo je to nešto više, kompleksnije, izazivalo je oduševljenje - kako onda tako i danas. S pravom će se njena glazba kategorizirati kao "art pop" ili pak "eksperimentalni pop" - pritom je ovo "pop" neizbježno jer bila je itekako popularna.

Počela je pisati svoje pjesme već s 11 godina, a kasnije ju je otkrio veliki David Gilmour, gitarist Pink Floyda koji će i osobno producirati njezin prvi demo snimak.

Gotovo da nikad nije nastupala uživo - njezina jedina turn...