
Čudesni svijet bioluminiscencije: Prirodna svjetla i njihove tajne u najdubljoj tami
Prirodni svijet daje nam brojne ljepote na uvid, zapravo sve što nas okružuje u prirodi ima svoju ljepotu, sastavni je dio neprekinutog plesa života, smrti i ponovnog rođenja. Možemo li uopće zaći u prirodu, čistu prirodu, da nam u vidokrugu nema ničeg osim prirode kakva je postojala naizgled oduvijek? Jer čim svoj vidni "kadar" oslobodimo svega što smo stvorili mi dobijemo osjećaj kao da gledamo u davnu prošlost, nadajmo se i u budućnost. Čim nakratko izbjegnemo promet, sve te zgrade, kuće, dalekovode, asfalt, i nađemo se u prostoru koji je isključivo prirodan ne možemo ne osjetiti da smo i sami dio njega. Kudikamo više nego kad smo okruženi "našim i našima", jer sve što smo izgradili možemo samo privremeno spašavati od konačne dekonstrukcije, uključujući i najveća arhitektonska zdanja i "čuda".
Žurimo izgraditi, organizirati, spasiti od urušavanja... I neminovno moramo osjećati jednu dozu anksioznosti. Sve oko nas je ili prolazno ili će, u pojmu širine vremena, uskoro biti. Ali priroda, iako se i ona mijenja, stoji pred nama kao pojam beskonačnosti i smirenja.
Jasno da i kad zađemo u nju ona više nije ona kakva je bila prije nekoliko milijuna godina. Vrijeme i nju mijenja, uključujući i proces evolucije koji je tako spor da ga neki teško mogu prihvatiti čak i kao činjenicu, ali njeni putevi, kroz godine koje su toliko brojne da ih naš kratki životni vijek svjesno ni ne zna percipirati, stvorili su najraznolikije pojave kojima se nemoguće ne diviti.
Toliko je situacija i scena koje nas već prepoznatljivo nadahnjuju. Koliko će još puta biti opjevan šum valova koji u bezbrojnom nizu stižu do obale mijenjajući je zauvijek, jedan po jedan, polako, ali sigurno da sigurnije ne može biti? A zalazi sunca? Vjerojatno cijeli spektar ljudskih emocija ne bi postojao da im se divimo, vežemo uz njih posebnu sjetu i melankoliju. Dok sunce tone iza brda, upada u more, ili nestaje pod niskim oblacima, svjesni smo da će izaći ponovno s druge strane iako samu pomisao da možda neće poistovjećujemo s konačnim krajem, ili svojim ili vremena uopće.
U vrlo praktičnom smislu većina toga čemu se divimo je igra svjetla i sjene koja dopire do naših očiju. Svjetlo nas raduje i uvijek mu se veselimo. U najtežim trenucima jedino nas ono vuče dalje, u simboličnom smislu čekamo ga nekad dugo, godinama, u nadi da će i nama jednom "zasjati sunce".
Mi smo, dakako, postali gospodari svjetla. Naučili smo stvarati vatru, a nedugo zatim, u tom kontekstu rastezljivosti vremena, i struju koja titra svuda oko nas. Naši gradovi, a sve više i sela, nikad ne spavaju u mraku. Svjetla u noćima možda imamo i previše. Opće je poznato koliko svjetlosno zagađenje u gradovima može biti štetno po životinjski i biljni svijet. Vjerojatno i po nas same. Nismo nikad baš u potpunosti razotkrili zašto spavamo svake noći, ali možda ne spavamo u predahu od svjetla koje je uvijek tako blizu, prekidač na dohvat ruke, mobitel pored kreveta, svjetlo na ulici. Jasno, to što smo stvorili ne možemo više eliminirati. Grad bez ulične rasvjete brzo bi se pretvorio u jedno jako neugodno mjesto.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.