U sukobu između Rusije i Ukrajine, sve se više ističe pitanje odgovornosti društvenih institucija, prije svega crkava. Prije par dana se u Kijevu susrelo vijeće religijskih zajednica kako bi zajedno pozvali na mir. Taj je poziv došao izuzetno kasno. Klasična je to pogreška razumijevanja kriza. Naime, upravljanje krizama (uključujući upravljanje svojom organizacijom) se odvija prije nego kriza nastane. Kad se ona odvija, malo toga se može učiniti, a potom slijedi postkrizno upravljanje. U posljednjih osam godina, za vrijeme kojih je poginulo preko 15 tisuća ljudi na istoku Ukrajine u borbama između ukrajinskih snaga i skupina ukrajinskih Rusa, Crkve su se samo međusobno gložile i svađale. Često su bile u službi svojih vlada i međunarodnih silnica, a kad je trebalo reagirati na temelju vjerskih uvjerenja, ostale su u tišini.
Pravoslavci su veći dio modernog doba proveli u neugodnom plesu sa Zapadom. Kroz to vrijeme, pravoslavni kršćani nisu se slagali oko toga kakav bi njihov odnos trebao biti prema liberalnom, sekularnom, racionalističkom svijetu. I ovaj sukob je došao do vrhunca, lomeći se po starim etničkim i nacionalnim linijama koje su tako dugo definirale identitet u pravoslavnom svijetu. S jedne strane sukoba je ekumenski patrijarh Konstantinopola, kulturološki i jezično grčki klerik, koji je povijesno polagao pravo na vodstvo pravoslavlja. Već veći dio stoljeća, carigradski patrijarh se kretao prema Zapadu i vjerojatno mnogim njegovim vrijednostima. Današnji dužnosnik na apostolskom prijestolju svetog Andrije govori jezikom ljudskih prava, vjerskih sloboda i povjerenja u znanost. Ovakav stav dobrim dijelom proizlazi iz nesigurne uloge Patrijaršije kao predstavnika manjinske vjere u Turskoj. Istodobno, moskovski patrijarh, nakon što je povratio velik dio bivšeg političkog utjecaja svoje dužnosti u postsovjetskoj Rusiji, preuzeo je predvodnicu ne samo tradicionalističke pravoslavne stvari, već je djelovao kao podrška i simbol vjerskim konzervativcima diljem svijeta.
Ukrajina je bila rano i trajno žarište u ovom sukobu. Carigradski patrijarh je 2018. dodijelio neovisnost Pravoslavnoj crkvi u Ukrajini (status poznat u pravoslavnom svijetu kao autokefalnost). Posljedice su bile značajne - iako većini promatrača nije očito da su posljedice značajne ili povezane. Otkako je Krim referendumom pripao Rusiji, odnosi između dviju zemalja posebno su zategnuti. Te se napetosti ogledaju u vrlo različitim pristupima dviju crkava prema Rusiji.
Starija i veća crkva je Ukrajinska pravoslavna crkva – Moskovska patrijaršija. Prema statistici ukrajinske vlade, ova crkva je 2018. imala preko 12.000 parohija. Podružnica Ruske pravoslavne crkve, pod duhovnom je vlašću patrijarha moskovskog Kirila. Patrijarh Kiril i njegov prethodnik, patrijarh Aleksij II, u više navrata su isticali snažne veze koje povezuju narode Ukrajine i Rusije. Nasuprot tome, druga, novija crkva, Pravoslavna crkva Ukrajine, slavi svoju neovisnost od Moskve.
Uz blagoslov carigradskog ekumenskog patrijarha Bartolomeja, svečano vijeće koje se sastalo u Kijevu u prosincu 2018. godine, stvorilo je novu crkvu i izabralo njezina poglavara, mitropolita Epifanija. Patrijarh Bartolomej je u siječnju 2019. formalno priznao ovu crkvu kao zasebnu, neovisnu i ravnopravnu članicu svjetskog zajedništva pravoslavnih crkava. Potpuno samoupravna, Ukrajinska pravoslavna crkva bila je kulminacija desetljeća napora ukrajinskih vjernika koji su željeli svoju vlastitu nacionalnu crkvu, slobodnu od bilo kakvog stranog vjerskog autoriteta. Kao izraz ukrajinske duhovne neovisnosti, ova nova samoupravna pravoslavna crkva Ukrajine bila je izazov Moskvi. U pravoslavnoj terminologiji, pravoslavna crkva Ukrajine tvrdi autokefalnost.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
