Borba protiv globalnog zatopljenja nije samo osiguravanje puta do neto nulte emisije ugljika za sve zemlje. Također se radi o pronalaženju kako najbolje zadovoljiti energetske potrebe ljudi diljem svijeta dok se radi na tom cilju. Ako se mora odustati od fosilnih goriva, što je sada postalo hitna potreba, s obzirom na trenutne ekološke izazove, zemljama u Africi i značajnom dijelu Azije. Koji je alternativni način opskrbe električnom energijom ljudima koji žive u tim zemljama? Koji je najbolji put za proizvodnju električne energije za siromašnije zemlje ako ne koriste rutu fosilnih goriva koju koriste bogate zemlje? To pak postavlja pitanje koliko će ovaj alternativni izvor energije koštati siromašnije zemlje i tko će plaćati račune nastale pri prelasku na ovaj novi izvor energije.
Rasprave o tim pitanjima, koja su bitna za rješavanje klimatske krize, potpuno su izostala s dnevnog reda COP26, koji je završen 13. studenog. Na njemu, uostalom, i nisu sudjelovale zemlje kojima se nameću rješenja. Financiranje cilja COP26 bilo je prikladno odvojeno od obveza prema smanjenju emisija ugljika i sada se suočava s neizvjesnom budućnošću, s obzirom da razvijene zemlje nisu ispunile svoje ranije "obveze" pružanja financiranja zemljama u razvoju kako bi im pomogle prilagodbe klimatskim promjenama i ublažavanju daljnjih porasta temperature.
Ovdje su neke brojke važne kako bi se razumjelo u kojoj su mjeri zemlje u razvoju pridonijele trenutnoj klimatskoj krizi i emisijama stakleničkih plinova. Europska unija i Velika Britanija (EU-UK) proizvode više od dvostruko veće emisije ugljika od cijelog afričkog kontinenta, iako imaju manje od polovice stanovnika u odnosu na Afriku. S manje od četvrtine stanovništva u odnosu na Indiju, Sjedinjene Države emitiraju znatno više ugljika od Indije - gotovo dvostruko više.
Tvrdi se da je cijena električne energije iz obnovljivih izvora sada pala ispod cijene električne energije iz fosilnih goriva, da bi svim zemljama, bogatim ili siromašnim, trebalo biti moguće da u potpunosti ukinu fosilna goriva i pređu na obnovljive izvore energije bez rješavanja problema pitanje financiranja. Istina je da je cijena po jedinici električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora danas niža od one iz fosilnih goriva. Međutim, ono što je ovdje zanemareno je da bi siromašne zemlje morale izgraditi tri ili četiri puta veći kapacitet za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora kako bi priskrbile istu količinu energije koju trenutno dobivaju iz postrojenja na fosilna goriva.
To je zato što je čimbenik opterećenja postrojenja (PLF) – koliko električne energije proizvede postrojenje u usporedbi s onim što može proizvesti kontinuiranim radom punim kapacitetom – za obnovljive izvore energije oko 20-40% u odnosu na postrojenja na fosilna goriva. Vjetar ne puše stalno, niti sunce sija noću. To znači da će zemlja morati izgraditi nekoliko puta veći kapacitet – i stoga uložiti više kapitala – koristeći obnovljivu rutu za proizvodnju iste količine električne energije koju bi dobila iz elektrana na fosilna goriva. Ova razina ulaganja u obnovljive izvore energije možda nije problem za bogatu zemlju. Ali za siromašnu zemlju koja pokušava izgraditi svoju osnovnu infrastrukturu električne energije, ceste, željeznice i druge javne infrastrukture, uključujući škole, sveučilišta i zdravstvene ustanove, ovaj prijelaz na obnovljive izvore energije neće biti lak bez financijske potpore bogatih zemalja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
