Došao je i taj dan - nakon duge i iscrpljujuće kampanje koja zapravo traje godinama (a za Hillary Clinton i desetljećima), stigao je i dan izbora. Danas će američki narod imati priliku birati želi li da njihovu zemlju vodi Hillary Clinton ili Donald Trump. Iako su ankete većinom na strani Hillary Clinton ne može se nipošto isključiti mogućnost Trumpove pobjede, štoviše, neki smatraju da će se za 24 sata od sada pokazati kako su sve ankete zapravo bile pogrešne. Dakako, svako navija za svog kandidata i odbacuje ankete koje mu ne idu u korist, no, činjenica jest da se rezultat ovih izbora nipošto ne može prognozirati s velikom sigurnošću.
O kandidatima znamo puno, neki će reći i previše - neki će reći kako je ovo zapravo iscrpljivanje političke sfere SAD-a i ostatka svijeta jer ovo su izbori koji se prate svugdje zbog činjenice da njihovi rezultati utječu na cijeli svijet.
Iako određeni krugovi već godinama predviđaju posrnuće SAD-a kao najveće globalne sile, to se nije dogodilo, a sve dok se ne dogodi američki izbori biti će jedan od najvažnijih događaja po sudbinu svijeta. SAD je i dalje najveća vojna sila svijeta, sila koja duboko u svojoj ideologiji smatra da njihov utjecaj - pa i vojni - mora biti globalan, da to nije imperijalizam već širenje globalne stabilnosti i jedini način da ovaj svijet funkcionira "pozitivno".
Dakako, s takvom pretpostavkom nikada se neće složiti dvije skupine: same žrtve američkog imperijalizma i oni koji prepoznaju imperijalizam mimo upakirane ideologije o tobožnjem širenju mira, dobrote i demokracije. Prvu skupinu SAD proširuje sam djelujući bez prestanaka na stranim frontovima, bez poziva, i uplićući se direktno u strane države, pa i cijele regije, za sirove interese vlastite vanjske politike. No, druga skupina je ona koja zadaje glavobolju dugoročnoj američkoj strategiji.
Ne tako davno biti kritičar američke politike, naročito njene agresivne vanjske politike, značilo je zaista biti na marginama društvenog poimanja stvarnosti. Imperijalizam, odnosno moderne varijacije američkog imperijalizma, razumjeli su samo oni kojima je to razumijevanje istog bio, recimo to tako, hobi. Naravno, tu su i one skupine kod kojih dominira ideološki snažan anti-Amerikanizam, no to je jedna druga skupina kod koje se antagonizam prema SAD-u širi daleko izvan njenih vanjskopolitičkih odluka.
Većina ljudi nije bila u nijednoj od tih skupina. SAD je imao gotovo besprijekoran imidž te je godinama bio percipiran kao sinonim za slobodu i demokraciju. S takvim idealima odrastale su generacije diljem svijeta - izuzev onih direktno pogođenih američkim imperijalizmom, dakako, no, njihov gnjev nije se niti mogao čuti niti se, ako bi se slučajno i čuo, interpretirao u izvornom obliku.
Kada je, primjerice, SAD počeo svoju kampanju fizičkog probijanja na iračko naftno "tržište" početkom 90-ih godina, javnost Zapada je bez gotovo ikakve rezerve stajala iza američkih odluka slaveći obračun dobra (SAD, Zapad, NATO, demokracija) protiv zla (režim Saddama Husseina).
Tko je znao pozadinu američkog napada tada? Rijetki. Tko je znao da je upravo SAD 10-ak godina ranije doslovno nahuškao svog tada saveznika Husseina da pokrene brutalan rat protiv Irana kako bi se u krvi ugušila mlada Iranska revolucija? Tko zna da je osakaćeni Saddam nakon tog rata okupirao Kuvajt kako bi se namirio za ratne troškove smatrajući kako je upravo za to dobio zeleno svijetlo od SAD-a?
Tko je znao da su kasnije američke sankcije prema Iraku odnijele vjerojatno više žrtava od svih ratnih tragedija na prostoru Iraka zadnjih nekoliko desetljeća?
Nije se znalo ništa. O SAD-u se znalo, kod većine, ono što se znalo u filmovima američke produkcije. Mase su odrastale gledajući Top Gun.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
