Posljednjih dvadesetak godina rijetko koja riječ se toliko koristi u svjetskoj javnosti kao globalizacija. Globalizacija je postala fenomen koji se skoro pa neizostavno ponavlja u svakoj ozbiljnoj političkoj, ekonomskoj i kulturnoj analizi današnjice. Najjednostavnije bi se moglo reći da je globalizacija sveobuhvatan proces u kojemu se postupno ukidaju ograničenja protoka roba, usluga, ljudi i ideja među različitim državama i dijelovima svijeta, odnosno ideologija i svijet se sve više unificira i postaje sličan ili isti.
Globalizacija je povezala ljude na udaljenim mjestima i kontinentima kao nikada ranije, planet nikada nije bio ovoliko međusobno ovisan i povezan. Jasno je da globalizacija ima svoje pozitivne strane kao što su slobodna trgovina i jednostavnije transakcije, slobodna kretanja kapitala i investicija, širenje znanja, znanosti i tehnologije te globalni gospodarski rast. Premda pozitivnosti postoje najčešće se na Zapadu ali i drugdje one naglašavanju dok se istovremeno zanemaruju negativni učinci globalizacije koji po mnogim kriterijima nadilaze i zasjenjuju prednosti.
U eri procesa globalizacije jedan od najvažnijih problema je problem opstanka nacija-država. Očito je da globalizacijski procesi umanjuju važnost i ovlasti nacionalnih država i u jednu ruku na takav način značaj iznadnacionalnih megaorganizacija kao što su Europska unija i NATO savez postaje veći. Tu su i neizostavni MMF, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija (WTO) i drugi instrumenti globalizacije. U drugu ruku, zajedno sa smanjenom važnošću nacionalnih država jača važnost regionalnih procesa i regionalizacije koji postaju snažniji. Regionalizacija često potiče fenomen glokalizacije. U nekim slučajevima cijele regije svijeta poput Latinske Amerike, prostora bivšeg SSSR-a, Bliski istok i sl. postaju gubitnici zahvaljujući globalizaciji. Naravno da nekad regionalizacija može potaknuti gospodarski razvoj i napredak kao što djelomično čini EU, ali globalizacija često podvlači crtu između nacija prvog i drugog reda ali i nacija Zapada i ostalih.
Na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće Zapad je zauzimao samo 15% planeta a kontrolirao je 70% svjetskih resursa, proizvodnje i trgovine. Zapad ne privlači samo kapital već i tokove migranata i znanja. Stoga proces globalizacije na Zapadu stvara balansiranu kontrolu i održivost s ciljem kako bi potencijalna konkurencija bila eliminirana. Jedini način da se slabe države zaštite od globalizacije je da učvrste svoju samostalnost pri čemu mogu pomoći regionalne institucije ali one koje nisu izrabljivački nastrojene već suprotno od toga. Pod takvim uvjetima, strategija nacionalnog razvitka mora igrati ključnu ulogu.
Globalizacija je rezultirala širenjem zapadne kulturne hegemonije i običaja nauštrb lokalne kulture i običaja na lokacijama poput Afrike. Mnogi ljudi u zemljama u razvoju nastoji kopirati ono što rade ljudi u razvijenim zemljama. Oni ignoriraju svoju kulturu i preuzimaju stranu. Npr. stilovi oblačenja, prehrambene navike, jezik.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
